Kako izgledaju “transkripti genocida”: Karadžić je naglašavao da se ne kaje zbog Srebrenice

Projekat nazvan “Genocide papers” ili “Transkripti genocida” koji je pokrenuo Memorijalni centar Srebrenica – Potočari, predstavlja skup pretraživih stenograma sjednica Skupštine srpskog naroda u BiH/Narodne skupštine Republike Srpske.

Projektom su obuhvaćene sjednice Narodne skupštine RS-a periodu od 24. oktobra 1991. do 21. februara 1996. godine.

Riječ je o online platformi koja ima za cilj da istraživačima, naučnicima, organizacijama civilnog društva u regiji, medijima ali i svima onima koji su zainteresovani za istraživanje genocida, ratnih zločina i uopšte naše nedavne prošlosti, omogući jednostavan uvid u najvažnije odluke srpskog ratnog rukovodstva u Bosni i Hercegovini.

Pristup platformi trenutno je ograničen, međutim, namjera je autora, da se krug ljudi kojima je dostupna postepeno širi. Stenogrami sjednica Narodne skuštine RS-a i ranije su bili dostupni javnosti, međutim, ne u obimu koji trenutni projekat nudi, niti su sve sjednice bile sakupljene na jednom mjestu, te je uvid u njih bio znatno otežan. Oni su korišteni tokom mnogobrojnih suđenja za ratne zločine u Haškom tribunalu.

Prednost platfrome jeste jednostavan pristup cjelokupnim sjednicama, koje su pretražive, kako tematski i vremenski tako i po ključnim pojmovima. Ukupno je objavljen sadržaj 57. redovnih i 3. vanredne sjednice Narodne skupštine Republike Srpske. Osim prepisa sjednica, dostupni su i originalni stenogrami sa sjednica, u slučaju da želite provjeriti preciznost prepisa originala. Svi dokumenti se mogu skinuti u PDF-u.

Ovom prilikom ćemo izdvojiti nekoliko primjera izlaganja odnosno tema diskusija koje su se vodile na sjednicama, a koje oslikavaju atmosferu, razmišljanja, namjere i generalno planove srpskog rukovodstva prema Bosni i Hercegovini i Bošnjacima.

Prisjećajući se Lisabonskih pregovora iz 1992. godine Radovan Karadžić je na 49. sjednici 3. februara 1995. godine govorio o tome da Srbi nikad nisu htjeli prihvatiti prvi princip Kutiljerovog plana da je Bosna i Hercegovina država, osim u slučaju da ona bude konfederacija i da Srbi sami odluče da li će ustati unutar nje ili se pripojiti Srbiji.

“Niko nam ništa drugo nije nudio nego da nestanemo, da poništimo svoju državu, da prihvatimo zajedničku državu sa Izetbegovićem, odnosno sa muslimanima i Hrvatima i jasno su nam na koktelima i ručkovima rekli to je gospodo zato što mi nećemo da prihvatimo postojanje islamske države u Evropi, što će reći da smo mi žrtvovani da ne bi bilo te države nego da bi bila mješovita, što će reći da mi svoje živote i živote naših generacija potrošimo na neutralizaciju islama, a da Evropa bude zajednica srećnih hrišćanskih naroda dok joj mi čuvamo zidine kao neki opkop neke prlјave vode koji i ne postoji nizašta drugo nego da neutrališe islam. Mi to nismo prihvatili. Neko reče sami smo”, rekao je tom prilikom Karadžić.

Kuprešanin Vojo, poslanik Narodne skupštine RS-a na 24. sjednici, 8. januara 1993, pokazao je u par rečenica kakva atmosfera je vladala u tom hramu predrasuda i mržnje srpskog ratnog rukovodstva u BiH.

“Mi se iz prošlosti spotičemo nekoliko puta oko pojmova. Gospodo, da li je muslimanski narod uopšte narod? Narod koji je proizveden i nastao Titovom koncepcijom 1974. godine, dobija takvu jednu poziciju kao Grci u najmanju ruku. Da li da mi taj narod izbacimo kao narod i da kažemo da je to srpski narod muslimanske vjeroispovijesti. Mi smo dobili jednu veliku podvalu. Ta podvala je tu i mi smo njena žrtva. Ili BiH. Ma čija je Bosna i Hercegovina? Ona je od pamtivijeka srpska zemlja. Tačno je da su tu Turci bili neko vrijeme – 500 godina. Mi smo istjerali Turke, istjerali smo Austrijance, istjerali smo Nijemce. I opet Bosna nije srpska, već je Bosna muslimanska, nacije ili naroda koji ne postoji. Pa zar opet to nisu srpske gluposti. Pa ako sada radimo tu glupost, mi elementarnu grešku pravimo. Kao u osnovnoj školi. A idući skup srpske općine kada bude ja predlažem da muslimanski narod izbacimo kao narod. Ni jedna evropska država, ni jedan narod u svijetu ih ne bi priznao. A Bosnu trebamo ili maksimalistički. To nije maksimalistički, to je realno, to je historijski, to je srpska zemlja.”

Predsjedavajući Narodne skupštine Momčilo Krajišnik na 24. sjednici. 8. januara 1993. o donošenju zaključaka u kojima se kaže da Bošnjaci nisu narod nego sekta.

“Dobro, gospodo, možemo sada da se opredijelimo i zauzmemo stav, da su Muslimani kao narod komunistička tvorevina. Mi ne prihvatamo tu vještačku naciju. Smatramo da su Muslimani sekta, grupacija ili skupina, turske provenijencije”, otvorio je izlaganje Krajišnik, a onda tražio od poslanika da pristupe glasanju.

“Ima li još neko šta da doda? Nema. Stavlјam na glasanje sve ove zaklјučke. Ko je za? Ima li neko protiv? Suzdržan? Gospodo, hvala vam usvojili smo zaklјučke jednoglasno.”

Tri mjeseca nakon pada Srebrenice, i provedenog genocida, Radovan Karadžić je na 54. sjednici, 15.-16. oktobra 1995. godine govorio da je on sve isplanirao, da je naredio “radikalan zadatak” i da se ne kaje. Zanimljivo tokom suđenja u Hagu je govorio da nije odgovoran.

“Ja sam kao vrhovni komandant stao iza plana za Žepu i Srebrenicu, za Srebrenicu uglavnom, Žepa se podrazumijevala. Gospodo, mi bismo izgubili rat da postoji Žepa sa 90 hilјada naoružanih muslimana, izgubili bismo rat. Lično sam nadgledao plan bez znanja GŠ, ni ne krijući nego slučajno nailazeći generala Krstića i savjetovao mu da pravo ide u grad i da proglasi pad Srebrenice, a poslije ćemo se juriti sa Turcima po šumama, odobrio sam i bliži zadatak i radikalni zadatak i ne kajem se za to. Nije tačno da smo mi zbog toga imali Krajinu, kao sve do tada Hrvatska nije namjeravala da napadne Krajinu i napala je zbog Srebrenice, ili zbog toga se svijet nije sažalio nad Srbima”.

Tokom 55. sjednice Narodne skupštine RS-a, 22. i 23. oktobra 1995. godine poslanicima se obratio general Manojlo Milovanović. Govoreći o Fikretu Abdiću iznio je svoje viđenje Bošnjaka kao naroda.

“Kada pobjeđujete niste vi zaslužni, kada gubite vi ste krivi. Eto to je taj moj doprinos. Predsjednik Milošević koliko vidim skoro iz svih izlaganja vas je napadao za Abdića i za naš stav Turčin je Turčin. Gospodo, sigurno do sada niste znali, ja sam dva puta zahvaljujući ne politici u RS-u, nego izvan RS-a, gurnut, maltene u zagrljaj Fikretu Abdiću, 16. novembra prošle godine mi je namješten sastanak na Plitvicama o kome ja nisam imao pojma, izvijestio sam u pisanoj formi odmah i vrhovnog komandanta i komandanta GŠ drugi put mi je to napravljeno 14. februara na Petrovoj gori, kada sam pozvan radi koordinacije dejstava, tada Srpskom vojskom Krajine onda mi je jednostavno rečeno, kada smo završili taj sastanak, gospodine generale čeka vas jedan čovjek koji želi da vas vidi, ja sam mislio da je to neko od mojih ranijih kolega prijatelja oficira. Ušao sam u prostoriju u kojoj je sjedio Fikret Abdić, pošto sam se našao zatečen, nisam imao ovlaštenja ni od Vrhovne komande ni od GŠ, da razgovaram sa njim, popili smo po mlijeko, to je bio onaj početak, kada su oni imali one početne uspjehe oko Kladuše. Ja sam ga pitao, da bi se izvukao nekako, gospodine predsjedniče, autonomna pokrajina ne može ostati kao samostalna cjelina, vi se morate nekome prikloniti ili RSK, RS ili Hrvatskoj, on je meni tada doslovno rekao ovako. Generale, znate li vi da sam ja trgovac po prirodi, znači predsjedniče ideš tamo kao da više, odgovorio je, možda i tako. I kako tad tako i sad ja zastupam tezu, Turčin je Turčin pa makar bio i Fikret Abdić.”

(KLIX)