Nijaz Alispahić, uz dodjelu nagrade za životno djelo

 

MUZEJ OSTAVLJENIH GODINA

Nagrada za životno djelo, nije znak prolaznosti nego naprotiv trajnosti, svojevrsni arhiv neprolaznosti, opomena nepredvidivog trajanja, pečat talenta , iznimne radne energije te neizostavne karizme koja će zauvijek ostaviti neizbrisiv trag u bosanskoj kulturi i umjetnosti.

Tri važne nagrade su došle u Tuzlu. Direkcija Festivala Mess svoje najviše priznanje Zlatni lovorov vijenac za doprinos umjetnosti teatra ove godine je dodjelila Nijazu Alispahiću, književniku, dramskom piscu, dugogodišnjem umjetničkom direktoru i dramaturgu  Narodnog pozorišta u Tuzli.

Nagrada za Životno djelo „Adem Čejvan“ uručena je osnivaču Teatra kabare Tuzla, Vladi Keroševiću, Šestoaprilska nagrada za Životno djelo, kompozitoru – Asimu Horoziću, nagrada za Životno djelo „Zlatni lovorov vijenac“ dugogodišnjem umjetničkom direktoru i dramaturgu Narodnog pozorišta u Tuzli, Nijazu Alispahiću. Ostavio je dubok pozorišni trag djelujući u svojoj sredini kao pisac i dramaturg koji je svojim djelima nametnuo Tuzli kao nezaobilazan umjetnički i teatrski autoritet. Dakle, o Nijezu Alispahiću je ovoga puta riječ!

“Ta je nagrada došla, sve se nadam da je zaslužena, nije zakasnila, iako je meni osamdeset  i dvije godine. Niko u Tuzli od pozorišnih radnika nije dobio taj “Zlatni lovorov vijenac”. Moram istaći da mi radost pojačava i ta činjenica, kaže nam Alispahić.

Stvaralački opus  Nijaza Alispahića obuhvata široko polje djelovanja: poezija, proza, drama, dramatizacija, teatrologija, kritika, esejistika, publicistika, filmski scenario, feljton, kulturna hronika, kolumnistika, pozorišna režija, istraživanje književno-dramske baštine, uređivački angažman. Dostojan je monografije, ali ostalo je zapisano da se bitnim stvarima uvijek bavimo, kada važni ljudi odu. Ono što je književnik Alispahić uradio za BH kulturu nadraslo je vrijednost svih nagrada. Ipak, važno je znati da ovo najveće umjetničko priznanje, odlazi u ruke jednoj od najznačajnijih umjetničkih figura bh.teatarske scene.

“U svakoj oblasti i duhovnoj disciplini vezanoj za književnost i umjetnost, ostavio sam neku crticu. Nešto ostavio što možda vrijedi, možda mnogo vrijedi, možda ne vrijedi. Tako da sam u životu jako bio vezan za ovu ljubav za koju sam dobio i ovu nagradu, za teatar, to je za mene čarolija nad svim čarolijama. Kada bih sada počeo šta sam sve uradio u pozrištu našem ovdje i u bh. koliko sam stvari učinio i koliko sam bio prisutan trebalo bi možda samo dvije do tri minute da se nabroji. Tako je bilo i u pozorištu. Ja sam se u pozorištu zaposlio kao dramaturg 79. godine. Tada je  Mustafa bio direktor, kada sam ga pitao šta ću raditi, on mi reče bićeš moj pomoćnik i bićeš dramaturg. Kasnije se to proširilo i na drame, dramatizaciju, kužni pisac, lektor, reditelj, urednik časopisa pozorišta itd..Nije bilo kraja čime sam se bavio u pozorištu a sve je to pozorište”, pojašnjava Alispahić.

Kuriozitet književnog teatarskog rada Nijaza Alispahića je da je po motivima vlastitih triju drama, uspio napisati operska libreta, čime postaje bh. klasik koji će uvijek biti izazov savremenoj teatarskoj produkciji.

“Nabrojali su te nagrade jer mnogo ih je bilo, svakavih. Moram ipak kazati da mi je ova nagrada najdraža. Prvo što je za teatar, drugo što ima takav rejting, to je najznačajnija nagrada u regiji koja se daje za teatarske promidžbe. Mislim da svi oni koji se naprave važni pa kažu da priznanje nije važno, lažu. Priznanja čovjeku, pojedincu, da pohvališ nešto što je dobro, svakom pojedincu prija. A tako su i nagrade kada o njima govorimo. Otvoreno kažem da sam iznenađen, treće sam rekao, nagradu sam dobio i takvu pažnju zaradio, jer sam je zaslužio”, ističe Alispahić

Ovo su idealna vremena za literaturu, jer su za dobru književnost potrebna teška vremena i loši prijatelji, kaže književnik Alispahić i dodaje – gradio je svoje djelo u nadi da će se o njega spotaći vrijeme.

Spotiće se već. Mislio sam po tome da prave vrijednosti se dogode, ne Nijazu Alispahiću, nego sada smo u sferi duhovnih disciplina umjetnosti, nauke i itd. To u neko vrijeme niko neće da primjeti niti da valorizira. Da kaže onaj čovjek nije bitno u kojoj oblasti u umjetnosti radi i stvara, onaj čovjek je zapostavljen, nepravedni su prema njemu. Treba ga pripaziti. Imamo Asima Horozića u stračkom domu provodi dane, a rođen je davdeset godine prije mene. Nikoga nema. Mi prijatelji pitamo za njega, odemo, brinemo se, pomažemo koliko možemo a od ovih zvaničnika nema nigdje nikoga. Tako da, nije kasno, ali na vrijeme malo ukopčati  ko je, šta je, i ko to vrijedno raditi, pa se poznajemo izvan domovine u Evropi i svijetu, dodaje Alispahić

Prošle, pandemijske godine Nijaz Alispahić trebao je promovirati svoje “Izabrane pjesme” i time obilježiti 80 godina života i 60 godina umjetničkog rada. Ovom  kulturnom misonaru 2010. godine u Narodnom pozorištu u Sarajevu, priređena je književna matineja u njegovu čast, tadu su govorili: Nedžad Ibrišimović, Vojislav Vujanović i Atif  Kujudžić. Iz pera Nijaza Alispahića i dans iščitavamo njegove retke.

Evo kada smo spomenuli pisanje, pisanja nema bez kreativne mašte. U književnosti je sve moguće, u filmu je sve moguće, u muzici je sve moguće. Bez te maštovitosti sna da nešto napraviš kada nešto smisliš, uvijewk sam se radovao kada sam pronašao u svom pisanju dvije riječi koje se nikad nisu dotale, nikad nisu bile zajedno. Recimo đerđef – nade, ali u kontekstu kako one glase?

Umire čovjek, dvije kćeri uz njega, njegova žena uz njega uči kelme i šehadet. Umire čovjek i kaže, dobra mi žena Elzihara, ne ispušta tespih iz ruke, mehkim prstima premeće taj đerđef nade i olakšava i svoju i moju noć. Đerđef nade! Ja sam skakako po sobi jer sam mislio da sam pobudalio, kada sam pročitao u kontekstu priče jer umire čovjek, rekoh đerđef nade. A to je sitan vez, suptilan. To je čudo. I tu su se spojile dvije riječi u semantici, polusloženice ili sintagma i imaju takvo značenje.

Upravo gospodin Alispaić često naglašava važnost porodice u svom životu opisujući je kao vječnu oazu inspiracije, motivacije, kreativnosti, strpljenja..Danas je uz njega, supruga Nisveta, inače dugogodišnja načlenica GAK- UKC Tuzla, djeca i unučadi, za koju tvrdi da su njegovo najveće bogatsvo. I mi smo neizmjerno bogati jer smo savremenici neponovljive ličnosto kao što je Nijaz A. Za kraj nas je zamolio da ostavimo jednu Kaziju – Nijaziju i evo je:

“Mogu li ja nešto zamoliti jer sam ja jako lajav čovjek, kozer, malo volim ovako onako. Nemojte mnogo štrihirati nek ode i koja minuta više od planiranih. Reći ću još jednu mudru misao na kraju razgovora. Koja stoji u “Majstoru i Margariti” kod Bulgakova, tamo u priči sa svih strana posmatrano, kaže Bulgakov u romanu Majstor i Margarita. “Svaka vlast je dušmanin svom narodu!                          

 

 

Pročitajte...