O Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima UN-a sedamdeset godina poslije

Na današnji dan prije tačno 70 godina usvojena je Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima UN-a. Premda ovaj dokument ne predstavlja dio međunarodnog prava, iznimno je značajno oruđe u primjeni diplomatskih i moralnih pritisaka na vlade koje krše neke ili sve odredbe deklaracije. O Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima UN-a sedamdeset godina poslije, na javnoj tribini Pravnog fakulteta Univerziteta u Tuzli, govorili su profesori i asistenti.
Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima je deklaracija koju je usvojila Generalna skupština UN-a 10. decembra 1948. u palati Šalot u Parizu. Time je predstavljeno opće viđenje organizacije u pogledu pitanja ljudskih prava koja su garantirana ljudima. Postoji ukupno trideset članova koji okvirno čine sporazum o ljudskim pravima, ali za najznačajnije principe se smatraju: pravo na život, slobodu i sigurnost ličnosti, pravo na obrazovanje, pravo na zaposlenje, plaćene praznike, zaštita od nezaposlenosti i socijalna sigurnost, potom pravo na puno učešće u kulturnom životu, sloboda od torture ili svirepog, nehumanog tretiranja ili kazne, sloboda mišljenja, uvjerenja i vjeroispovjesti, te ništa manje važna, sloboda izražavanja i mišljenja. Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima je dokument zasnovan na tradiciji civilnog prava, računajući preambulu i trideset odrebi. Deklaracija ne predstavlja dio međunarodnog prava, ali predstavlja značajno oruđe u primjeni diplomatskih i moralnih pritisaka na vlade koje krše neke ili sve odredbe deklaracije. Međunarodna konferencija Ujedinjenih nacija o ljudskim pravima iz 1968. godine odlučila je da Deklaracija „predstavlja obavezu za sve članice međunarodne zajednice“.