Osobe s invaliditetom imaju pravo na istinsku uključenost u društvo

Popis stanovništva, koji je u Bosni i Hercegovini proveden 2013. godine pokazao je da 8,3% građana, odnosno nešto više  od 270 000 osoba u našoj zemlji ima neku vrstu invaliditeta. Njihov položaj u društvu nije zadovoljavajući, uprkos pravima utemeljenim na nizu zakona te UN-ovoj Konvenciji o pravima osoba sa invaliditetom, čija potpisnica je i Bosna i Hercegovina. No, one koji su invaliditet prihvatile kao dio svog identiteta, to ne sprečava, da budu uspješni članovi zajednice.

“Slobodno mogu da kažem da se moj život ne razlikuje ni po čemu od života mojih kolega, mojih komšija bez invaliditeta. Zašto? Zato što sam na neki način sam sebi od malih nogu postavio za cilj da se borim. Znači, inspiracija moga aktivizma je bio moj vlastiti žviot. Znači želja za životom. Naravno, želja za što boljim, ako ne dobrim životom„ kaže Hazim Junuzović predsjednik Udruženja osoba s cerebralnom paralizom i drugim onesposobljenjima Sapna.

Hazim ima 100-postotni invaliditet. Ali kada ga sretnete, prije nego što to saznate, upoznat ćete vrijednog čovjeka, koji je uspješno završio osnovnu, srednju poljoprivredno-prehrambenu školu te višu školu za ekonomistu u osiguranju. Radio je u toj oblasti, ali se onda okrenuo porodičnoj tradiciji – poljoprivredi, od koje danas živi sa svojom porodicom. Uzgajaju goveda, bave se ratarstvom, pčelarstvom. Obrađuju 60 dunuma zemlje. Izvan porodičnog Hazim je veoma aktivan i na društvenom planu. Predsjednik je lokalnog i član Upravnog odbora federalnog Udruženja osoba s cerebralnom paralizom te član Koalicije osoba s invaliditetom Tuzlanskog kantona. I to nije sve.

„Sudjelujem u različitim aktivima i forumima moje lokalne zajednice. Pa sam recimo koordinator lokalne grupe za dobrobit djece općine Sapna. Zatim sam predsjednik Vijeća roditelja Mješovite srednje škole Sapna i aktivan sam na nivou mjesne zajednice. Vijećnik sam u Vijeću Mjesne zajednice Vitinica za moje naseljeno mjesto. Nije da nemam poteškoća, ali te poteškoće prosto ne osjećam kroz taj svoj aktivizam i angažman, kako na privatnom planu tako i na tom društvenom“ kaže Hazim.

Kao dijete imao je sreću da dobije ranu medicinsku intervenciju, tako da danas nije vezan za kolica. Kao drugi ključni faktor koji mu je pomogao da bude uspješno i potpuno uključen u društvo ističe obrazovanje.

“Obrazovanje smatram jednim od najvećih dostignuća koje može neki čovjek ili osoba da postigne. Znači, ono je ključno za stjecanje nezavisnosti i individualne slobode. Jer, ako niste obrazovani, naravno, ne možete shvatiti određene procese kako se dešavaju, kako se vode i kako treba postići najbolji mogući rezultat” kaže Hazim.

Da bi osobe s invaliditetom dobile potrebnu podršku i ostvarile ravnopravan i dostojanstven položaj u društvu neophodno je uraditi još mnogo toga, na otklanjaju prepreka. Prvenstveno onih koje im onemogućavaju kvalitetno obrazovanje i ravnopravan tretman na tržištu rada. No, osim Države i okruženja moraju se mijenjati i osobe s invaliditetom i osloboditi se očekivanja milosrdnog odnosa prema njima.

Dakle, da osobe s invaliditetom shvate da je invaliditet prirodni dio njihovoga bića i da se to ne može izbrisati, ne može se zaboraviti. Da se s tim mora živjeti” zaključuje naš sagovornik.