Priča o hrabroj majci Selveti Ahmetović iz Kladnja

Svaka majka u borbi za dobrobit svoje djece spremna je na svaku žrtvu, spremna je pronaći snagu za koju nije ni znala da je ima. Jednu takvu borbu pronašli smo u mjestu Plahovići u Općini Kladanj. Priča je to o jednoj harmoničnoj porodici, o majci borcu koja se već 15 godina bori za bolji i kvalitetniji život svoje kćerke Marise, djevojčice sa poteškoćama u razvoju.

Novinarka: Devleta Brkić

Selveta Ahmetović je majka, majka borac, koja ne zna za prepreke. Borba ove majke započela je prije 15 godina, kada je zbog kompikacija prilikom poroda, njena kćerka Marisa zadobila trajna oštećenja. Prognoze su bile loše, ali je Selveta svojom upornošću uspjela postići da Marisa danas sjedi, samostalno upravlja motornim kolicima, da se smije, da se raduje svakom novom danu. Ali borba sa vjetrenjačama, ističe, nije nimalo laka. Uspjela je zahvaljujući podršci muža i porodice.

– Mi smo ostali zajedno. Uglavom se porodice raziđu, dođe do sukoba, do konflikata unutar porodica. Mi smo se još više ujedinili. Ona gdje god ima želju da ide, mi nju odvedemo. Može još i više samo se ne treba predavati. Najteže mi je bilo prihvatiti, priča nam majka Selveta.

Prilikom naše posjete ovoj hrabroj porodici Marisu smo zatekli kako hrani kokoši i koze. Činila je to onako djetinje, iskreno, ne skidajući osmijeh s lica. Uvjerili smo se koliko ljubavi i topline ima u toj djevojčici.

U želji da svojoj kćerki pruži adekvatnu pomoć, otac i majka voze je dva, ponekad i tri puta sedmično u Tuzlu na terapiju u Centar „Koraci nade“. Napredak je, ističu, primjetan. Ono što bi željeli, i za što se kao roditelji bore, jeste da se u Kladnju napravi Centar za rehabilitaciju djece sa poteškoćama u razvoju. Najviše ih kao roditelje, kažu nam, boli činjenica da Marisa nema mogućnost da ide u školu.

– Bilo nam je teško što nije mogla u školu. Što se njenog mentalnog sklopa tiče, ona je stvarno dijete koje sve razumije, dijete koje mnogo zna. I njoj je to palo teško. Nastavili smo sa terpaijama. U Tuzlu i dalje idemo. Nama je to daleko, 50 kilkometara je u jednom pravcu. Mi bi trebali svaki dan ići, ali ne možemo. Muž mora raditi, mlađoj kćerki također moram posvetiti pažnju. Da se u Kladanju našem napravi jedan takav Centar, dodaje Selveta.

Selveta ne radi još od Marisinog rođenja. Troškovi su veliki, zbog čega se ova vrijedna majka okrenula pravljenju domaćih proizvoda koje potom prodaje kako bi doprinjela kućnom budžetu. Pravila je i suvenire.

– Marisa ima mnogo ideja. Mi njoj damo tablet, ona zna sama na tabletu. Bile smo počele praviti vaze od gipsa, pa smo u to stavljale suho cvijeće i to smo prodavali. Ima Udruženje “Žena ženi” Kladanj. I tu mi je Marisa uključena, pravimo domaće sokove, džemove, sve svoje domaće proizvode, idemo po sajmovima. Koliko god da je uhar je. Marka po marka. Uglavnom gledamo da živimo od svoga rada, poručila je ova hrabra majka.

Sa ovom kladanjskom porodicom proveli smo malo vremena, ali je to bilo sasvim dovoljno da se uvjerimo da je riječ o jednoj harmoničnoj porodici, porodici sa puno ljubavi, porodici koja ne zna za ne može, porodici koja će se do zadnjeg atoma snage boriti da ova Općina dobije adekvatan Centar za svu djecu koja imaju poteškoća u razvoju. Na rastanku smo osim toplog Marisinog pogleda i mahanja lijevom rukom, dobili i hediju domaćih proizvoda. I zaista su posebni, pravljeni sa puno ljubavi.

(RTVTK)