Zbog različitog definiranja njihovog statusa u zakonima Bosne i Hercegovine, ne zna se tačno koliko djece bez roditeljskog staranja živi u Bosni i Hercegovini. Na evidencijama centara za socijalni rad ima ih više od dvije hiljade. Četvrtina ih živi u hraniteljskim porodicama. Jedna od njih je Dragana Savić, dvadesetogodišnja studentica iz Sarajeva.
– Već 10 godina sam u hraniteljskoj porodici. Imamo predivno iskustvo. Oni su mi jako pomogli. Pomagali su mi u školovanju. Ta žena koja me je primila pružila mi je krov nad glavom i svu ljubav i podršku koji su mi u to vrijeme bili potrebni. Mnogo su me savjetovali i podržavali i svaku moju odluku su prihvatili, kaže Dragana za RTVTK.
Ona s hraniteljima živi otkad joj je otac preminuo, a majka teško oboljela. Kaže da se u početku borila protiv predrasuda među vršnjacima koji imaju biološke porodice, ali postepeno su oni iz njenog okruženja naučili vrijednost mogućnosti da djeca bez roditeljskog staranja dobiju poroično okruženje. Ova djevojka studira biologiju na Prirodno-matematičkom fakultetu u Sarajevu. Kad diplomira, osamostalit će se, ali neće u potpunosti napustiti hraniteljsku porodicu.
Zakon o hraniteljstvu postepeno uređuje sistem na nivou cijele BiH
Ovakav koncept brige o djeci regulisao je Zakon o hraniteljsvu koji se od prošle godine primjenjuje u oba bosanskohercegovačka entiteta i čiji je krajnji cilj transformacija institucija za djecu bez roditeljskog staranja, na način da se broj djece u institucijama smanji, a da se poveća interes potencijalnih hranitelja za udomljavanje. Osim dječijih domova i centara za socijlani rad koji su nosioci ovih aktvnosti, važnu ulogu preuzele su nevladine organizacije Hope and Homes For Children i UNICEF. Na nivou Bosne i Hercegovine UNICEF provodi kampanju naziva ”Svako dijete treba porodicu”, u kojoj je naglasak na prevenciji razdvajanja djece od porodica i širenje mreže hranitelja. Prva prepreka na koju nailaze svi uključeni u sistem zaštite i brige o djeci bez roditeljskog staranja je nedovoljno poznavanje uloge hranitelja odnosno udomitelja, kažu u ovoj organizaciji.
– Posljednje istraživanje koje smo radili na tu temu je bilo 2013. godine jer su nam ti podaci trebali kako bismo napravili odgovor na probleme koji se eventualno pokažu i ono što se pokazalo je bilo očekivano. Uzorak u cijeloj BiH pokazao je da ljudi apsolutno ne znaju, preko 70 odsto njih nije znalo razliku između udomiteljstva i usvajanja. To je ono što nam je bio prvi motiv, da u okviru programa institucionalnog zbrinjavanja pokrenemo i ovu kampanju da malo informišemo javnost o tome kakve su razlike između usvajanja i udomiteljstva i kako je udomiteljstvo lakši način da se ta briga o djeci vodi na adekvatan način, kaže za RTVTK Nineta Popović, voditeljica UNICEF-ove kampanje ”Svako dijete treba porodicu”.
Hraniteljstvo ili udomiteljstvo je socijalna usluga. Za razliku od usvajanja, ona je privremenog karaktera, no hranitelj može postati samo onaj ko zaista voli djecu i nema nikakvog drugog interesa osim da brine o njima, kaže hraniteljica Adila Muharemović. Ona se prije devet godina, kad su njene kćerke odrasle odlučila da u svoj dom primi još jednu djevojčicu. U međuvremenu je prošla i program obuke za hranitelje.
– Ušla sam u tu priču, ali nisu edukacije bile razvijene kao sad. Ali stručni tim je odlučio da ja mogu to. Mala je kod mene od 2009. i sad je punoljetna i ja želim da se o njoj brinem, dokle god sam živa. Rješenjem sam imenovana kao posebni njen staratelj. Ja sam to rješenje čitala i kad sam došla do rečenice da ona može tu da boravi do svoje 26. godine bila sam jako tužna. Ona će nadam se nastaviti kod mene boraviti i poslije 26. godine i borit ću se za to da Centar produži taj njen boravak da ne bi išla u tu drugu instituciju, svjedoči Adila.
Ona je u kontaktu sa ocem djevojčice za koju brine, a kontakti s biološkim porodicama djece kod hranitelja jedna je od preporuka centara za socijalni rad koji obezbjeđuje novčanu naknadu za njeno školovanje i druge troškove. Želja hranitelja, kaže Adila, je da se socijalni radnici, staratelji po službenoj dužnosti mogu više posvetiti ovim porodicama, ali njih je kaže ona premalo i ne stižu odgovoriti svim potrebama.
Hraniteljstvo će u perspektivi razvoja postati profesija?!
Zakon čija je primjena počela trebao bi riješiti dio problema, kažu u federalnom Ministarstvu za rad i socijalnu politiku. Zakonski su regulisane čak četiri različite vrste hraniteljstva – tradicionalno, specijalizirano, hitno i povremeno hraniteljstvo. Razdvojit će novčane naknade na iznose namjenjene djeci i one namijenjene hraniteljima. Postepeno se izjednačavaju iznosi naknade definirani u različitim kantonima, odnosno entitetima i Distriktu Brčko. A naredni korak bi trebao biti i uspostavljanje hraniteljske profesije, kad bi onaj ko odgaja i brine za dijete bez roditeljskog staranja imao platu, zdravstveno i penziono osiguranje.
– Ja sam već ranije isticao da je to nama jedan dugoročni cilj. U ovom trenutku prerano je govoriti kad će to biti. Prvo nam je cilj da uspostavimo ove osnovne oblike, a kada budemo njih uspostavili cilj nam je da razvijemo profesionalno udomiteljstvo što je već jedan oblik udomiteljstva prisutan u zemljama regije. Imamo i u Srbiji i u Hrvatskoj i u zapadnim zemljama, a to bi značilo da bi udomljavanje postalo posao. Udomitelji bi imali svoju egzistenciju, jer postižemo efekat deinstitucionalizacije, a s druge strane postigli bi to da se ljudi zaposle, a znate da je problem nezaposlenosti u našoj zemlji jako izražen, pojašnjava Miroslav Jurešić, pomoćnik ministra rada i socijalne politike Federacije BiH.
Dok hraniteljstvo ne postane profesija, treba ga promovirati kao priliku da se djeci iz domova omogući porodični život, odnosno da što više ljudi koji imaju mogućnosti i želju postanu hranitelji.
– Mi ćemo krajem godine opet mjeriti da li se nešto promijenilo, ali samim tim što se dešava kampanja u okviru koje je sad preko 200 novih udomitelja, očekujemo da se ta informacija ako ništa kroz njihove komunikacijske kanale proširila i također sa primjenom novog zakona koji počinje da se primjenjuje i u Federaciji i RS-u, već neko vrijeme i možemo primijetiti da je ta tema malo više poziconirana, kaže Nineta Popović, voditeljica kampanje ”Svako dijete treba porodicu”.
Početak marta, označio je i početak primjene federalnog Zakona o hraniteljstvu u Tuzlanskom kantonu. Ovdje je 112 hraniteljskih porodica, ali mnogo više djece bez roditeljskog staranja još živi u tuzlanskom Domu i dječijim selima u Lukavcu i Gračanici. Zajedno s hraniteljima proces edukacija prolaze i djelatnici SOS sela, a zajednički zadatak im urediti sistem tako je da što manje djece odrasta izvan porodičnog okruženja.
