Putujem evo. Tamo gdje je tog jula kriknula Planeta, a mi naivno mislili da se, zbog svega, cijela zatresla.

Tabut mi kuća, a zelena čoha krov. Znam, nije ovo posljednje putovanje, jer umiremo više puta. Zadnji put kad sahranimo sjećanja.

Bili smo, u tim vrelim julskim danima, već napaćeni glađu, žeđu i strahom. Topovsko meso, glineni golubovi i “živi štit”. Nezamislivo bespomoćni, okuženi neopisivom mržnjom i zvjerosti ljudskom. Čuj ljudskom ?!

Nije im bilo dovoljno ubiti, pronaći, odvući, zakopati ko balvane, premještati i prekopavati više puta.

Naši lični predmeti i poneka kost dugo su u tim zajedničkim grobnicama čuvali tajnu života u srebrenom gradu.

Ko sad se sjećam, ljeto je, možda baš juli prije rata… Dolaze nam turisti iz Tuzle. Radujemo se susretu.

Nije zbog novca već da im pokažemo šta Srebrenica ima, a drugi nemaju. Sobe u našoj porodičnoj kući u kojoj smo namjeravali provesti život do samog njegovog kraja, spremne za bračni par bez djece i jednu majku i kćerku. Lubenica se velika sjaji na drvenom stolu, da prije čašćenja završi sa nama na crno – bijeloj fotografiji.

Kažu čuli su za ovu ljepotu koju su i Rimljani cijenili i koristili a Varvari na kraju uništili ( mada se samo tako čini ). Htjeli Tuzlaci, kao i svi drugi, da se okrijepe,  zaliječe, zanoće, obiđu ljekovite izvore i udišu šumski zrak.

Bolje je nikad ne saznati kakav smo zrak mi tu udisali. Krv, znoj, miris dima i metala od salvi municije ispaljene na nas.

Bila je to šuma naših posljednjih udaha i konačnog izdaha. Ne krivimo je, jer nam je tih zadnjih dana bila saveznik, davala nadu da će se bar neko izvući dok tuče, grmi kao da si u džehenemu.

Umorni od višestrukog ubijanja čekali smo svoje mjesto u “dolini šehida” gdje se držimo zajedno kao što smo se držali i tada u šumi.

Evo opet će 11. juli. Pčele, mravi, ptice i leptiri stalno su sa nama. I prije i poslije dženaze. Za vrijeme nje, dopire zvuk koraka majki bez djece, supruga bez muževa, kčerki bez očeva…

Čuje se u tim danima i zvuk kosilice. Pada trava kao što smo mi padali. Dopire i zvuk motora. I motoristi krenuli u kolonama da nam odaju počast.

Kako i ne bi kada se goloruk ne možeš braniti, gladan boriti, izdan podići…

A htjeli smo živjeti ono svoje vrijeme. bajramovati, djecu pratiti u školu i na fakultete, roditeljima činiti hizmet, dočekati penziju, dostojanstveno ispratiti najdraže na vječni put. Sve su nam uzeli osim ponosa.

Što smo bili ljudi, radovali se dobru, vjerovali, opraštali i nadali se. I nije ponos ovdje bio žrtva već nada.

Da ćemo u akšame, kad sve prođe, ruku pod ruku sa hanumama šetati Srebrenicom, mladi ljubovati, a stari rahat bolovati.

Još brojimo žrtve, a oni ? Nisu počeli ni spašavati obraz, ili ono što je od njeg ostalo. Nije njima u udžbenike ušla lekcija genocid, jer mi se knjigom, a oni tenkovima bore.

Srebrenička djeca uče i predaju na evropskim koledžima, rade kao menadžeri, cijenjeni su zaposlenici i ugledni ljudi, raseljeni širom svijeta u koji su nas silom otjerali.

I vraćaju se. Ne samo 11. jula. Tu su, tu smo. Nijemi i živi svjedoci historije koja prema nama nikada nije imala milosti.   

autor teksta: Amila Arnautović, Tuzla 4. juli 2023.