Odmah po prestanku ratnih dejstava u BiH, bivši članovi SKJ, oni isti koji su bili njena perjanica, u novonastalim uslovima tranzicije, promjenili su svoje idološka stanovišta i na vrlo upitnoj „ratnoj slavi”, sa pozcija gdje se odlučuje, uključili se u proces privatizacije ili rasprodaje narodne imovine koju su prije toga proglasili državnom. Zaštićeni članstvom u političkoj stranci, zna se kojoj, na čiji su se vrh instarali, otkrili su mogućnost bezobzirnog ličnog bogaćanja i penjanja na novonastaloj društvenoj ljestvici, ti „važni likovi“ su državnu imovinu obezvrijedili, pretvarajući proces privatizacije u otvorenu pljačku.
Osim što je društvo materijalno osiromašeno, gubitak stručnih i istinskih naučnih znanja, prijeteći je i najveći gubitak. Primjera je bezbroj ali je jedan karakterističan i samo potvrđuje pravilo.
Naime, rudarstvo i proizvodnja el.energije u BiH, to već znaju i mala djeca, glavne su privredne grane od koji bukvalno zavisi sudbina cjelokupnog društva i države, neki kažu do 2050. godine. Odgovor na pitanje kako bi izgledao život u BiH kada bi se umjesto vlastitih resursa, ugalj i el.energija kupovali na berzi, sigurno ne znaju ni premijeri a ni resorni ministri. Ono što sigurno znaju je činjenica da bi život u BiH bio znatno teži i znatno lošiji nego ovaj koga živimo a što potvrđuje važnost sektora rudarstva i proizvodnje el.energije za sve u BiH.
To je bivša država i vlast znala pa je u centru rudarstva i proizvodnje el. energije još davnih šezdesetih godina prošlog vijeka formirala „Institut za rudarstvo“ ( mijenjao je svoje ime, generalno RIT ) koji je kao takav jedno vrijeme bio u sastavu Univerziteta u Tuzli, a kasnije kao zasebna organizacija udruženog rada. U to doba u „Rudarski institut Tuzla“ (RIT) se slila plejada vrhunskih stručnjaka iz prakse i naučnih radnika sa Univerziteta. Iz tavog RIT izlazili su elaborati, studije i projekti vrhunskog kvaliteta i izuzetne važnosti za privredu, elektroprivredu i rudnike, sve od Vardara pa do Triglava.
I onda se dešava raspad SFRJ, za njom agresija na BiH i za njom tranzicija. Počinje privatizacija i RIT ulazi u neizvjestan proces sa značajnim ljudskim i materijalnim kapitalom koga su činili objekti u Tuzli i Sarajevu, laboratorije, ispitne stanice, izuzetno vrijedna arhiva itd. Mali dioničari iz redova zaposlenih radnika RIT-a, drugi dioničari i investicijski fondovi kao većinski vlasnici predaju RIT u nejake ruke novog menadžmenta i nove uprave. Već tada ali i dosta ranije počeo je tihi rat zmeđu RIT-a i Univerziteta odnosno RGF-a (Rudarsko-Geološki Fakultet). Nekome je to bila borba za opstanak i platu, a nekome borba za honorar, uz platu iz budžeta.
Sa pozicija političke moći odluku o privatizaciji donose uticajni ljudi iz RGF i Univerziteta. Brojem, njih dvojica. Da bi sebi priskrbili honorare od skupih projekata, RIT se tiho bez velike pompe pušta „niz vodu“, privatizujući ga na najgori mogući način, upisom dionica. Paralelno, uz pomoć „narudžbenice“ iz rudarske kompanije na Univerzitetu počinje ubrzani proces hiperprodukcija doktora i magistara tehničkih nauka ali i projekata, studija i elaborata za potrebe rudnika, uz sve veću korupciju.
Početkom primjene „Zakona o javnim nabavkama“ korupcija se usporava ali još uvjek postoji i dobija nove oblike i forme.
No, taj famozni „Zakon o javnim nabavkama“ ne poznavajući pojmove kao štu su znanje, iskustvo, tradicija, reference itd, stvorio je novi problem RIT-u. Nova, mala preduzeća, formirana od strane, uglavnom penzionisanih inženjera iz rudarskih kompanija postaju konkurencija „velikom“ „Rudarskom institutu“. Korupcija cvjeta, a cijene usluga padaju do besmisla što je RIT-u bio još jedan kamen oko vrata. Zbog sve većih troškova poslovanja plate uposlenika RIT-a postaju sramotno male. Uprkos snažnom i nezadrživom procesu smanjenja broja zaposlenih.
Očigledno je da RIT u takvim uslovima poslovanja ne može ekonomski opstati i zadržati neophodne stručne kadrove, ujedno dokazujući na svom primjeru da niti jedna naučno-istraživačka institucija ili institut u Evropi, a posebno u BiH, ne može opstati na tržištu bez pomoći mecene, velike kompanije ili države.
Da bi popravili ekonomsku poziciju RIT, uprava i nadzorni odbor već odavno izdaju pod zakup slobodne prostore. Trenutno u RIT zakup prostora imaju Uprava za inspekcijske poslove TK, odjeljenje uprave za inspekcijske poslove FBiH, Kantonalna poreska uprava, Ministsrstvo zdravlja TK kao i Ministarstvo za rad, socijalnu politiku i povratak TK. Sredstva koja po tom osnovu prihoduje RIT su sasvim nedostatna za normalno poslovanje RIT-a.
Broj zaposlenih je rapidno smanjen sa 200-300 koliko je RIT imao prije rata do manje od 50 radnika koliko ima sada.
Da bi pokrili nagomilane gubitke i dugovanja, uprava i Nadzorni odbor su donijeli odluku da se dio nekretnina u vlasništvu RIT, na prostoru Tuzle i Sarajeva, prodaju. Prodajom tih nekretnina stabilizirano je poslovanje RIT-a, ali odgovora na pitanje: “Kako dalje?“ još nema. Zapravo, to nije glavno pitanje jer postoji drugo, važnije pitanje – da li će RIT zadržati obim poslovanja koji je imao u nazad više od 60 godina. Pravo da sumnjamo u namjeru vlasnika za gašenje ili značajnu redukciju poslovanja RIT kao naučno-istraživačke institucije, nalazimo u činjenici da se broj izvršilaca na čije ime glase licence koje RIT ima, zančajno smanjuje, što odlaskom u penziju, što napuštanjem i prelaskom u druga preduzeća. Novih kadrovi koji bi popunili ona radna mjesta koja nalaže zakon za obavljanje osnovne djelatnosti RIT u sektoru rudarstva, zaštite na radu i zaštite od požara, za sada nema.
Očigledno je da agoniju u koju je upao RIT, uprava i nadzorni odbor ne mogu rješiti bez pomoći mecene, Univerziteta u Tuzli ili države odnosno TK. Novi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o naučnoistraživačkom radu daje mogućnost da se Univerzitet, Vlada TK i Vlada FBiH uključe u rješavanje problema RIT u namjeri da održe instituciju koja ima najveće stručne i praktične naučne reference u sektoru rudarstva sa perspektivom da se djalatnost proširi na sektor električne energije, gasa, nafte, naftnih dervata i industrije. Dali će se to desiti, kada i kako, pitanje je koje ostaje, za sada, bez odgovora.
Ne bude li odgovora, ne bude li rješenja, za najobičnije praktično znanje i uslugu projektovanja, izradu studije ili elaborata, ići ćemo preko granice. Sretno nam.
(RTVTK/Anonimni pratitelj)
