U sistemu u kojem je advokatu namijenjena uloga nijemog posmatrača, a građaninu unaprijed suđeno mjesto krivca, biti advokat koji govori znači uzeti rizik.
U pravnom poretku koji često stavlja formu ispred suštine, a autoritet ispred zakona, svaki advokat koji dosljedno i argumentirano insistira na ustavnim pravima i pravičnom suđenju, nerijetko biva proglašen smetnjom. Ne zbog profesionalne slabosti, već upravo suprotno – zbog profesionalne dosljednosti.
Piše:Dr.sci.Elmir Jahić, vand.prof. – advokat
U pravnom poretku koji često stavlja formu ispred suštine, a autoritet ispred zakona, svaki advokat koji dosljedno i argumentirano insistira na ustavnim pravima i pravičnom suđenju, nerijetko biva proglašen smetnjom. Ne zbog profesionalne slabosti, već upravo suprotno – zbog profesionalne dosljednosti.
Kao branilac u predmetu Fadila Novalića, podnio sam zahtjev za ponavljanje pravosnažno okončanog krivičnog postupka. Taj zahtjev nije bio rezultat improvizacije, medijskog pritiska ili političkih konotacija – već je bio pravno utemeljen u važećem zakonu i presudama najviših sudskih instanci, uključujući i odluku Ustavnog suda BiH, koja je eksplicitno ukazala na povredu prava na pravično suđenje i presumpciju nevinosti, kao osnovnih prava zajamčenih članom 6. Evropske konvencije o ljudskim pravima (EKLJP) i članom II/3. Ustava BiH.
Umjesto meritornog razmatranja, Sud BiH je odlučio odbaciti zahtjev. Ne samo da nije odlučeno po pravu i u skladu s načelom iura novit curia, već se iz obrazloženja rješenja iščitava poruka koja više liči na sistemsku samozaštitu, nego na pravnu analizu. Čini se da je veći problem bila činjenica što je u zahtjevu jasno označeno da je osuđujući dio presude zasnovan na činjenicama koje ne stoje, nego li sam sadržaj tih navoda. Međutim, ta konstatacija nije odraz ličnog stava branitelja – to je zaključak koji se neminovno nameće svakome ko predmet analizira bez straha i bez predrasuda.
Ali suština nije u advokatu. Suština je u pravu stranke. Jer svaki proceduralni mehanizam, svaki zakonski institut – od prava na ponavljanje postupka, do prava na nepristrasan sud – postoji zbog građanina, zbog pojedinca čija se sloboda i dostojanstvo nalaze u opasnosti. Kada sud odbije da razmotri argumente koji se temelje na odluci Ustavnog suda, on ne šteti advokatu – on gasi posljednje svjetlo pravne sigurnosti za čovjeka pred sobom.
U središtu svakog suđenja nije tužilac, sudija ni branilac – već stranka. A u ovom slučaju, to je osoba čija su ustavna i konvencijska prava grubo zanemarena. Pravo na pravično suđenje (čl. 6 EKLJP), pravo na presumpciju nevinosti, pravo na efikasan pravni lijek (čl. 13 EKLJP), kao i načelo vladavine prava iz Ustava BiH, nisu ni apstraktna ni diskreciona prava – ona su obaveza države.
Zato odbijanje meritornog razmatranja zahtjeva nije tehnička odluka – to je poruka. Poruka da institucije neće priznati ni sopstvene propuste, čak ni kada ih Ustavni sud eksplicitno utvrdi. A ta poruka ne pogađa advokata – pogađa građanina, klijenta, pojedinca koji traži zaštitu u instituciji, a dobija šutnju, ignorisanje i formu bez suštine.
Zato i postavljam pitanje, ne u svoje ime, već u ime svakog pojedinca koji danas ili sutra može postati stranka u postupku: Ako presuda Ustavnog suda nije dovoljan osnov za ponovni postupak – šta jeste? Ako pravo iz Evropske konvencije ne proizvodi pravni efekat – čemu pravna država? Ako argumenti o povredi osnovnih prava bivaju dočekani ignorisanjem ili cinizmom – kome se uopće stranka može obratiti?
U sistemu u kojem je advokatu namijenjena uloga nijemog posmatrača, a građaninu unaprijed suđeno mjesto krivca, biti advokat koji govori znači uzeti rizik. Ali to ne radimo zbog sebe. To činimo zbog onih čija prava zastupamo. Jer oni su ti čije slobode su ugrožene. Njima pravo mora pripadati, ili pravo prestaje postojati.
Ne tražim da se poštedi advokat. Tražim da se poštuju prava stranke. Jer ako se ta prava ne priznaju jednom čovjeku danas – sutra ih više niko neće imati.
