Bajrama nikad nije nestalo. Pa nije roba da se troši, već vatromet duhovnosti i čista emocija odjenuta u ruho divnih običaja kao u zlaćani kaftan sa izvezenim Allahovim imenima.
Kad bi nestajala vremena i ljudi u njima, topile se prilike, množile neprilike, umirale naše majke, braća, sestre, ljubavi i djeca, Bajram je čekao na pragu doma, da unese svjetlo, poveže ono nas što je ostalo i hairli ustalo na bajramsko jutro. Sa širom u sabah otvorenim kućnim vratima radi odlaska na Bajram namaz, puštalo vojsku meleka u kuću. Pa i da hanumama pomognu dok vrše posljednje pripreme za doček najmilijih sa mezarja i iz džamije na prvi bajramski dan.
Bajram se nije prestajao slaviti ni kada je velika okrugla tepsija baklave na stolu, ispod uokvirene kolor reprodukcije Titovog lika, čekala prvo muško u kući, ili familiji da je načne. Adet je to.
I kada smo žurili tetkama na Bajram i sa očeve i majčine strane, znalo se ko prvi čestita i otvara vrata.
Nekad je to bio moj brat koji je doživio svega pedeset šest Bajrama prije tragičnog odlaska.
Koliko je ta svijest o značaju Bajrama usađena u nama bila su govorkanja da mu niko za njegovog kratkog života nije zaklao kurban “na glavu“. Bilo je to vrijeme kada se malo ili nimalo išlo u džamiju, ali se znalo za bajram i bajramluke, najčešće u vidu metražnog platna, peškira, zdjelica za kompot ili voće.
Na Bajramsko jutro majka bi nas sredila, obukla u novu za tu priliku kupljenu odjeću, nahranila bajramskim doručkom i „sjetovala“ da nečiju ruku prvo treba skrušeno poljubiti da bi dobio bajramluk.
I nije se gledalo u vrijednost dara. Mogla je biti i kesica bonbona, a znala se zalomiti i kocka šećera u bijelom papiru. Bila je važna radost na dječijim licima.
I na naša vrata su dolazila ushićena i dotjerana komšijska djeca. Obično u grupama, zvonila su do iznemoglosti na vratima kao da „sutra nikad neće doći“. A i tutanj koraka je bio dovoljan znak da, kad već izađemo pred njih, nema vraćanja po novčanik jer im valja obići još puno kuća a dan je kratak za to.
Dan prije moralo je biti sitnog novca u novčaniku, pečenja, pite i dolme na trpezi, hurmašica iz kojih se cijedila agda kao med iz saća, sevdidžana, nutme… Baklava ipak bila i ostala „kraljica bajramskog stola“.
U pet kuća uđi za jedan dan, probaj po komad dva, a svaka drugačija. Manje ili više zalivena, slatka, pečena, sječena, sa limunom, grožđicama, posuta mljevenim ili u avanu tucanim orasima…
Pila se limunada, sok od latica ruže, zove, drenjka i višanja. Sve domaće pa „zalivaj“ do mile volje.
Evo opet je Kurban Bajram. Kao i Ramazanski, vraća se da nas probudi, okupi, upozori, ali i razgali. Higijena duše, tijela, doma, misli i želja.
Naše buduće hadžije su na odredištu. Samo što sada, da obave svoju petu islamsku dužnost, uglavnom lete avionima na hadž i borave u klimatiziranim hotelima.
U tim danima rado sjetim priča koje opisuju odlaske naših predaka, konkretno mog pradjeda Salihage i djeda Ismeta Kučukalića iz Brčkog na Hadž. Fijakerom se, odmah nakon ramazanskog Bajrama, putovalo do Užica odakle se vozom išlo za Dubrovnik. Iz Dubrovnika lađom do prihvatnog centra u luci u egipatskoj Aleksandriji. Formirali bi karavan od natovarenih kamila. Kroz pustinju, od oaze do oaze, stizalo se na cilj a onda spavalo u šatorima na otvorenom.
Trebalo se i vratiti istim tim putem, natovaren utiscima, sevapima i hedijama. Tu jedan hadžija doskoči masi, pa kad se vrati u Bosnu, reče da mu je vjetar na lađi odnio papirić sa spiskom želja.
Al bio dječak koji je na polasku starcu dao forintu i rekao da mu kupi pištu. I tako je pišta stigla na odredište zajedno sa hadžijom. Prošla otad skoro dva vijeka.
Oduvijek stremimo odlasku na sveta mjesta. Požele mnogi a ode kažu onaj ko bude „pozvan“.
I tako Bajrami nadživješe i sva naša rođenja, imendane, rođendane, vjenčanja, ratove, primirja, bolesti i smrti.
Klasični Bosanac za burek bi rekao da je „pita nad pitama“ a Bajram je u našem biću, „praznik nad praznicima“, Hadž duše, Nur i utjeha svima pogotovo nama koji ga dočekujemo sami.
Amila Arnautović, TUZLA 19.06.2023.
