Bog i četinari: Priča o Ibrahimovom ozdravljenju

U dubinama Konjuha, tamo gdje četinari krošnjama miluju nebo, tik uz jedan od mnogobrojnih izvora svježe i uvijek hladne vode, od koje kažu, nikad ne boli grlo, smjestio se Ibrahim Džakmić, penzioner, čovjek koji je smrt trebao upoznati još 1996. godine. Ali nije kad je propisano već kad je zapisano, kaže ovaj vitalni djed, kojeg su na noge postavili i zdravlje vratili – Bog i četinari.

Gdje li je nestao Lord Greystoke? Negdje u dubinama afričke džungle, možda je njegov čuveni urlik zagasnuo sa krikom lavova u narandžasto predvečerje prošarano dugačkim vratovima gracioznih žirafa. No, njegov način života ostao je do danas. Čak i u našoj blizini. Jer, negdje u dubinama Konjuha, pod šarmantnim krošnjama četinara, dane i noći provodi hadžija Ibrahim. Obilazi vrhove konjuha, istražuje šumu, uči Kur’an i pravi čajeve od bilja. A čak, poput junaka bonelijevog stripa Zagor – večera borovnice. On je 1996. godine došao do kraja života. Barem je tako mislio dok je ležao osamnaestog dana u bolnici i razmišljao o smrti. Tog dana mu je došao doktor i rekao da mu lijekovi više ne mogu pomoći. Ne bez operacije koju je glatko dobio.

  • On veli na kraju, jedino Bog i čista priroda, četinarska šuma, da znaš da ima negdje. Da tu odeš, da boraviš, da vidiš kako će bit. Ja sam se sa ženom spakovo i devedesšeste sam doš’o ovdje prvi put. Bilo je problema sa hodanjem, drhto sam, ovdje me tušilo – rukom mi pokazuje na srce – tušilo me skroz. Žena me vodala i ja sam joj rek’o nemoj više, ja ću sam da hodam. I tako sam počeo. Dok sam došo kući, ja sam nromalno prohodo, priča nam Ibrahim.

Ibrahim od tada, svake godine redovno dolazi iz Zavidovića u svoj Konjuh da udahne svježeg zraka i odmori se. Od prvog dolaska nije otišao po lijekove. A pio je 7 tableta na jedan obrok. I u džepu je uvijek morao imati nitroglicerin kad ga počne gušiti u prsima da stavi pod jezik. No i to je odbacio.

  • Sve te farmakološke lijekove sam potpuno izbacio. Više ne idem doktorima. I nemam nikakvih problema. Boravak ovdje, ja sto posto tvrdim, ko pravilno boravi, znači ne dolazi smao da leži, neće krkat i jest, nit se izlaže alkoholu i pušenju cigareta – ja do sada nisam pušio ali sma imo puno problema sa srcem – neće imati nikakvih problema. Evo vidite, ja sjedim sa vama a sedamdeset i sedam godina imam. Nije malo, s osmijehom će Ibrahim.

Često je sa njim dolazila i supruga no danas je prikovana za krevet pa Ibrahim dođe sam. I provede na Konjuhu po dva i po mjeseca, sam u svom malom kutku koji je izgradio pore dputa, ispod jednog bora. Bivši je plivač, gimnastičar i atletičar. I nikako mu nije dosadno. vrijeme provodi u čitanju, klanjanju i istraživanju Konjuha. A poletniji je od većine sportista ove zemlje.

  • Čovjek ako hoće, ovdje ima puno programa. Ja čitam puno knjiga, baš puno a puno učim i Kur’an. Klanjam namaze, hodam, ispitujem. nema ovdje brda koje nisam obiš’o. Vjerujte da je malo ljudi obišlo sve ove vrhove. Onda berem gljive. Pa ima i borovnica. Ove godine ih je bilo malo. Svake noći, ja i žena, nsimo ništa drugo večerali, smao borovnice, priča ovaj vitalni djed.

Bitno je da dobro doručkuje i ruča. Večeru preskače a pravi čajeve od bilja na koje nabasa tokom svojih šetnji.

  • Evo sad pijem čaj kako sam doš’o ovdje. Žara, kantarion žuti, kunica ili hajdučka trava ili stolisnik, kako hoćeš – maše rukama i objašnjava – mogu ti nabrajati koliko hoćeš tih naziva. To pijem. Ne kupujem hemikalije. Tražim smao vodu. meni ej čudo kad vidim da je čojk odje donio sokove, pivo neću da spominjem,a li sokovi pa i oni kanisteri od pet litara vode, ljudi ih donesu ovdje. A ovu vodu da pije, da ne govorimo o izvoru, ja to pijem i evo vidite kakav sam i kako izgledam, objašnjavao svoju tajnu Ibrahim.

Probali smo vodu. Hladna je i ukusna. Ima taj šmek koju sa sobom nosi čista priroda. U kojoj Ibrahim boravi i noću.

  • Ja klanjam jaciju. Sad se pomakla prije deset. Prije je bila aknsije. Sjedim, imam radio pa ga malo uključim i slušam muziku. Malo nju malo vijesti. Sjedim i čekam. Kad dođe vrijeme jacije ja kalnjam. Kad legnem i zaspem do sabaha, čovječe – raširiše mu se oči od dragosti – to je nevjerovatnokako je ovdje spavat. Taj čisti zrak, ma ovdje možeš spavati uvijek. Pluća čista, nema te šta da tuši. Kad legneš, dišeš punim plućima spavajući. To je ljepota Božija. A ja imam i komplet opremu, dušek od 26 centimetara. Moreš i po snijegu spavat, kaže on.

Nije ga strah ni životinja niti bilo čega drugog.

  • Ljudi me često tako pitaju, jel te strah? Definicija straha? treba čojk znat šta te strah? Čovjeka treba biti strah smao Boga. A ostalo ničega. Jer ono što je Bog propisao tebi će se desit. Bio ti u kući ili u čaršiji ili u šumi. Što ti ej Bog propis’o to će ti se i desit. Sigurno. Mora čojk znat čega ga strah? Jel te strah spavat ovdje? Ja legnem spavati – slegne ramenima – koji strah? Milina, zaključuje naš razgovor Ibrahim, odmahujući s podsmijehom na moje pitanje, jel strašno noću spavati u ovoj šumi.

Ibrahim će uskoro kući. Planira tamo biti za bajram. A Konjuhu će se vratiti iduće godine. Pa opet mjesec ili dva provesti pod vedrim nebom i krošnjama četinara. Uz svog malog psa, snažnom vjerom u Boga i bez imalo straha. A kako ga šuma i čisti zrak podmlađuju ne bi nas iznenadilo da iduće godine, na ovom mjestu susretnemo Ibrahima iz momačkih dana.