Pozivanje na bojkot izraelskih, odnosno proizvoda onih država koje podržavaju izraelsku invaziju na Gazu, nije usamljen primjer u svijetu. Ekonomski analitičari navode da građani imaju pravo na to, ali da dugoročno to ne donosi željene rezultate, tim prije što te zemlje mogu uvesti kontramjeru i tako narušiti svjetske tržišne tokove. Prilika je ovo, kako navode, da se građani okrenu kupovini domaćih proizvoda i tako osnaže vlastiti ekonomiju te, osim bojkota u znak solidarnosti sa nastradalim, pokažu i svojevrstan patriotizam…
Potrošački animozitet i etnocentrizam fenomeni su koji se izučavaju od 60-tih godina prošlog vijeka. U SAD, odakle potiče ova naučna disciplina, ustanovljeno je da su Amerikanci imali izražen animozitet prema proizvodima iz Japana i Njemačke, zbog njihove uloge u 2. svjetskom ratu, bez obzira što se radilo o izuzetno kvalitetnim. Sa druge strane, to je rezultiralo podrškom domaćoj ekonomiji kroz povećanu kupovinu domaćih proizvoda. Prof.dr. Ermina Mustafić ukazuje na dvije strane potrošačkog odabira prilikom kupovine, emotivnu i racionalnu gdje se ubraja i cijena proizvoda.
Potrebno je ukazivati i na ekonomsku dimenziju bojkota smatra prof.dr. Bahrija Umihanić sa Ekonomskog fakulteta u Tuzli. Izraelske kompanije pokrivaju veliko tržište i same mogu uvesti zabranu izvoza značajnih proizvoda i tako poremetiti tržišne tokove.
Dok jedni poručuju da bojkot na kraći rok neće uticati na kompanije sa ogromnim prihodima, drugi primjećuju da je još rano pričati o posljedicama bojkota.
