Kurban nije samo pojedinačni čin žrtvovanja, nego zajedničko sjećanje, odgoj srca i potvrda pripadnosti vjeri Ibrahima, a.s., i Muhammeda, a.s. Kurban nas uči da se Bogu približavamo onim što volimo, a ljudima onim što dijelimo.

Zato odnos prema kurbanu pokazuje i odnos prema vlastitoj vjeri, prema ozbiljnosti ibadeta i prema zahvalnosti na blagodatima – kaže dr. Senad Ćeman, vanredni profesor na Katedri za šerijatsko pravo Fakulteta islamskih nauka Univerziteta u Sarajevu.

U intervjuu Feni, Ćeman govori o tome kako narativ o Ibrahimu a.s. oblikuje teološko i etičko razumijevanje žrtve, poslušnosti i smisla kurbana u islamu, te navodi da je kazivanje o Ibrahimu, a.s., i njegovom sinu Ismailu, a.s., jedno od najdubljih i najprepoznatljivijih kazivanja kroz koje islam oblikuje razumijevanje žrtve, poslušnosti i čovjekovog odnosa prema Bogu. U njegovom središtu nije samo čin žrtvovanja, nego spremnost čovjeka da Božiju volju stavi iznad vlastitih želja, navika, strahova i vezanosti za ono što mu je najdraže.

U islamskoj tradiciji kurban označava djelo kojim se čovjek približava Bogu. Sama arapska riječ kurban upućuje upravo na blizinu i približavanje, odnosno na čin koji se izvršava radi Božijeg zadovoljstva.

– Zato kurban nije puko materijalno davanje niti samo obredni čin klanja životinje. On je vidljivi izraz unutrašnje spremnosti vjernika da se odrekne dijela onoga što posjeduje, da pokaže zahvalnost Bogu i da svoje vjerovanje potvrdi djelom – ističe Ćeman.

Teološko značenje kurbana, pojašnjava on, ogleda se u poslušnosti Bogu i prihvatanju Njegove naredbe, ali i u svijesti da Bogu nije potrebna čovjekova žrtva. Čovjeku je potrebna žrtva kao put odgoja, čišćenja namjere i oslobađanja od sebičnosti. Kur’an jasno naglašava da do Boga ne dopiru ni meso ni krv kurbana, nego bogobojaznost ljudi. Time se vjernik podsjeća da je suština kurbana u iskrenosti, predanosti i svijesti o odgovornosti pred Bogom.

– Etičko značenje ovog kazivanja posebno se vidi u tome što kurban povezuje vjeru, porodicu i zajednicu. On se prinosi u danima radosti Kurban bajrama, odnosno Hadžijskog bajrama, kada muslimani u svojim domovima, porodicama i džematima dijele radost blagdana, a hadžije prinošenjem žrtve upotpunjuju obrede hadža. Tako kurban istovremeno podsjeća na Ibrahima, a.s., na kontinuitet vjere i na zajedničko učestvovanje muslimana u jednom od velikih znamenja islama – navodi Ćeman.

Ibrahim, a.s., kojeg muslimanska tradicija često naziva ocem Božijih poslanika, u svijesti muslimana nije prisutan samo kao historijska ličnost, nego kao uzor čiste vjere, pouzdanja u Boga i spremnosti na žrtvu. Njegovo kazivanje povezano je i s Kabom, kiblom prema kojoj se muslimani okreću u namazu i dovi, ali i s trajnim emanetom vjere koji se prenosi kroz generacije.

– Zbog toga se kazivanje o Ibrahimu, a.s., i kurbanu svake godine iznova snažno obnavlja u muslimanskoj svijesti. Doživljavaju ga i djeca, kroz bajramsku radost, darove, odijelo i podjelu kurbana, i odrasli, kroz obred, posjetu rodbini, komšijama, prijateljima i mezarjima – naglašava Ćeman.

Također se, kaže on, duhovna dimenzija kurbana ogleda u tome što ovaj obred ne oblikuje samo vanjsko ponašanje vjernika, nego odgaja njegovu nutrinu, njegov odnos prema Bogu, prema imetku, prema drugim ljudima i prema zajednici kojoj pripada.

– Kurban ima svoje određeno vrijeme, formu i propise, ali njegova svrha ne iscrpljuje se u formalnom izvršenju obreda. On vjernika uči odgovornosti, pažnji, zahvalnosti i svijesti da sve što posjeduje jeste Božiji dar i emanet – ističe Ćeman.

Kurban od muslimana traži da planira, izdvaja, bira halal i čisto, vodi računa o kvalitetu onoga što prinosi i o načinu na koji to čini. U tome se vidi jedna važna etička dimenzija ovog ibadeta. Vjernik se uči da Bogu ne prinosi ono što je manjkavo, usputno ili bezvrijedno, nego ono što je dostojno čina približavanja Bogu.

– Ovaj obred razvija i osjećaj čovječnosti. Islam nas uči da se prema životinji koja se žrtvuje postupa pažljivo, bez grubosti i nepotrebne patnje, te da se i sam čin žrtvovanja obavi na propisan i dostojanstven način. Od izbora i brige o kurbanu, do samog klanja i podjele mesa, vjernik se odgaja u odgovornosti, blagosti i svijesti da ibadet ne može biti odvojen od etike – rekao je Ćeman.

U odnosu prema Bogu, dodaje, kurban je čin iskrene namjere. Muslimani vjeruju da je kod Allaha primljen onaj kurban koji je prinesen radi Njega i Njegovog zadovoljstva, te na način kako je to Božiji poslanik Muhammed, a.s., podučio muslimane. Ta veza između roba i Gospodara ostaje duboko lična i do kraja poznata samo Bogu. Zato se u našem narodu, podsjeća on, s posebnom ozbiljnošću gledalo na kurban. Nije se prema njemu odnosilo kao prema običnoj kupovini ili trgovini.

Naši preci su znali kazati da se o kurbanu ne cjenka kao o drugim stvarima, jer kurban nije samo predmet kupovine, nego ibadet, znak zahvalnosti i izraz poštovanja prema Božijem propisu.

– U našoj praksi kurban je decenijama bio povezan i s Islamskom zajednicom. Nekada se to posebno vidjelo kroz davanje kurbanskih kožica za potrebe zajednice, a danas kroz organizirane akcije nabavke i žrtvovanja kurbana putem medresa, za potrebe đačkih i studentskih domova, javnih kuhinja, bolnica i drugih ustanova društvene brige. Takva praksa pokazuje da kurban, pored ličnog ibadeta, ima i šire društveno značenje – navodi Ćeman.

Musliman, podsjeća on, koji nije u mogućnosti kupiti kurban nije vjerski obavezan da to učini i ne snosi grijeh zbog toga. Ali onaj ko ima mogućnost, kurban izvršava odgovorno, bilo u vlastitom aranžmanu, bilo putem provjerenih i institucionalno uređenih oblika organizacije. Time se čuva i propis, i dostojanstvo obreda, i povjerenje zajednice.

– Zato se može kazati da kurban odgaja vjernika u tri pravca: prema Bogu kroz iskrenost i poslušnost, prema sebi kroz odgovornost i zahvalnost, te prema zajednici kroz solidarnost, povjerenje i brigu za druge – ističe Ćeman.

Također, Ćeman navodi i to da nas kurban uči da socijalna pravda i solidarnost nisu sporedne, nego temeljne vjerske i moralne vrijednosti, a one se posebno snažno pokazuju u danima Kurban-bajrama.

Iako su se kroz historiju društvene okolnosti mijenjale, navodi on, ipak, osnovna poruka kurbana ostala je ista: vjernik ne smije biti ravnodušan prema tuđoj potrebi.

– Savremena društva jesu drugačija od ranijih društava, ali ekonomske nejednakosti nisu nestale. One su samo promijenile oblik. Nekada je siromaštvo bilo vidljivije, danas je često skriveno iza dostojanstvene šutnje, stida ili društvene udaljenosti. Zato je duhovna poruka kurbana i danas veoma važna: ona budi socijalnu osjetljivost, skreće pažnju na čovjeka u potrebi i poziva vjernika da svoj imetak ne posmatra samo kao privatno dobro, nego i kao sredstvo činjenja dobra – poručuje Ćeman.

Podjela kurbanskog mesa, podsjeća on, nije samo običaj, nego odgojni čin. Ona razvija svijest da zajednica nije skup odvojenih pojedinaca, nego moralna cjelina u kojoj jači pomaže slabijeg, imućniji misli na siromašnijeg, a radost postaje veća onda kada se podijeli.

U tom smislu, smatra on, praksa kurbana ima nezamjenjivu ulogu i u savremenom društvu. Ona ne rješava sve oblike siromaštva i nejednakosti, ali čuva svijest bez koje nema pravednijeg društva: svijest da smo odgovorni jedni za druge. Kurban zato nije samo obred žrtvovanja, nego godišnji podsjetnik da vjera odgaja čovjeka za milost, darežljivost, solidarnost i brigu za druge.

Na pitanje kako savremeni kontekst (urbanizacija, institucionalizacija i globalizacija) utiče na razumijevanje i praksu kurbana, te da li se time mijenja njegova suština, Ćeman kaže da se suština kurbana ne može mijenjati, jer je riječ o ibadetu, odnosno vjerskom obredu čiji smisao i temelj nisu proizvod ljudskog dogovora, nego Božije upute.

– Savremeni kontekst, ipak, značajno utiče na formu i organizaciju kurbana. Urbanizacija je promijenila način života velikog broja muslimana. Mnogi danas žive u gradovima, u stambenim zgradama i sredinama u kojima nemaju ni prostora ni uvjeta da se neposredno brinu o kurbanu ili da sami organiziraju žrtvovanje. Zbog toga se sve češće pribjegava uplati kurbana i povjeravanju tog posla drugima. To je, naravno, opravdano kada se obred izvršava propisno i odgovorno. Ipak, treba biti svjestan da se time može izgubiti dio neposrednog duhovnog iskustva: briga o kurbanu, lično učešće, utrošeno vrijeme, umor, susret s ljudima i radost neposredne podjele – smatra on.

S druge strane, institucionalizacija može biti velika pomoć u očuvanju smisla kurbana. Kada se kurban organizira kroz pouzdane institucije, posebno kroz Islamsku zajednicu i medrese, tada se obred povezuje sa širim dobrom. Na taj način kurban ne ostaje samo individualni čin, nego postaje i izraz zajedništva, pripadnosti i kolektivne odgovornosti. Institucionalni pristup posebno je važan u vremenu kada je potrebno osigurati propisno izvršenje obreda, zdravstvenu ispravnost, transparentnost, pravilnu raspodjelu i povjerenje ljudi.

Globalizacija je, opet, otvorila mogućnost da vidimo kako muslimani širom svijeta doživljavaju i izvršavaju kurban. Danas lakše razumijevamo da isti obred povezuje muslimane različitih jezika, kultura, naroda i društvenih okolnosti. Kroz tu globalnu sliku jasnije vidimo univerzalnost kurbana: gdje god muslimani živjeli, kurban ostaje znak zahvalnosti, žrtve, odanosti vjeri i brige za druge. To nas može ohrabriti, ali i pomoći da preispitamo vlastitu praksu, da vidimo šta čuvamo dobro, a gdje trebamo biti odgovorniji i pažljiviji.

U svakom vremenu, kaže on, postojala je neka savremenost i svaki naraštaj imao je svoje izazove. Kurban je kroz sve te promjene ostajao prepoznatljiv znak vjere, radosti i dostojanstva. Dovoljno je pogledati stare bajramske fotografije muslimana iz različitih krajeva Bosne i Hercegovine: na njima se vidi ponos, ozbiljnost i radost ljudi koji su možda živjeli skromnije nego mi danas, ali su kurban doživljavali kao važan dio svog identiteta i svoje vjere.

Dakle, suština kurbana ostaje ista, a na nama je da se potrudimo da se ona u svakom vremenu vidi što jasnije.

Upitan kako se može uspostaviti ravnoteža između formalnog izvršavanja propisa o kurbanu i njegovog dubljeg duhovnog i društvenog značenja, Ćeman navodi da se ravnoteža uspostavlja pravilnim razumijevanjem kurbana kao ibadeta koji ima svoju propisanu formu, ali i svoju duboku duhovnu i društvenu svrhu. U islamu se forma i suština ne suprotstavljaju jedna drugoj. Propis čuva ispravnost obreda, a duhovno razumijevanje čuva njegovo srce. Ako se zanemari forma, obred se može pretvoriti u proizvoljnost; ako se izgubi njegov duh, može ostati samo navika bez unutrašnje snage.

– Zato je važno da musliman zna osnovne propise o kurbanu: ko je dužan zaklati kurban, u kojem vremenu se kurban kolje, kakva životinja može biti kurban, kako se prema njoj postupa, kako se meso dijeli i šta je namjera samog obreda. Ali jednako je važno da razumije zašto to čini. Kurban nije samo pitanje izvršenja jedne obaveze, nego pitanje zahvalnosti Bogu, odgoja duše, spremnosti na žrtvu i osjećaja za druge ljude – naglašava Ćeman.

Ravnoteža u islamu, dodaje, uvijek se gradi pravilnim odnosom Objave i razuma, propisa i smisla, ibadeta i života. U tom okviru treba razumijevati i kurban.

– U praktičnom smislu, ravnoteža se čuva tako što kurban izvršavamo propisno, odgovorno i dostojanstveno, ali ga ne svodimo na tehničku radnju. Pored ostalog, kurban treba da u našim kućama, mahalama i džematima probudi toplinu, blizinu, zahvalnost i osjećaj da pripadamo jednoj velikoj zajednici vjere – pojašnjava Ćeman.

Posebno je važno, dodaje, da se o kurbanu govori s ljubavlju, a ne samo kao o obavezi. Naravno, propis je važan i on se mora čuvati. Ali musliman kurban ne doživljava samo kao teret, nego kao počast. U kurbanu se susreću naša vjera, naše pamćenje, naša zahvalnost i naša nada.

– Zato je važno da budemo ponosni što kao muslimani imamo ibadet kurbana. U njemu se vidi ljepota islama: da čovjek bude predan Bogu, zahvalan na onome što ima, nježan prema stvorenjima, pažljiv prema ljudima i odgovoran prema zajednici. Kurban nas uči da se Bogu približavamo onim što volimo, a ljudima onim što dijelimo. Kada se tako razumije i izvršava, kurban ostaje više od obreda: on postaje znak žive vjere, čiste namjere, plemenitog srca i zajednice koja ne zaboravlja svoje najslabije članove. U tome je posebna ljepota kurbana: on nas svake godine vraća Bogu, približava jedne drugima i podsjeća da je vjera najživlja onda kada se pretvara u zahvalnost, dobrotu i odgovornost – poručio je dr. Senad Ćeman, vanredni profesor na Katedri za šerijatsko pravo Fakulteta islamskih nauka Univerziteta u Sarajevu, u intervjuu Feni.