Na današnji dan, 27. juna 1992. godine, prije tačno 33 godine, na području općine Višegrad dogodio se jedan od najstrašnijih zločina počinjenih nad Bošnjacima, koji su izvršile specijalne srpske jedinice pod komandom ratnog zločinca Milana Lukića.
U porodičnoj kući Mehe Aljića, u naselju Bikavac kod Višegrada, spaljeno je 72 civila bošnjačke nacionalnosti, među kojima su bili pretežno žene, djeca i starije osobe.
Ovaj stravični zločin dogodio se samo 13 dana nakon zločina poznatog kao “živa lomača” u Pionirskoj ulici, koji je počinjen 14. juna 1992. godine.
Prema riječima prof. dr. Ermina Kuke, naučnog savjetnika u Institutu za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, nakon užasnog zločina spaljivanja civila u Pionirskoj ulici, počinioci – nezadovoljni razmjerom i brutalnošću tada počinjenog zlodjela – detaljno su isplanirali, pripremili i sproveli još masovniji i okrutniji zločin na Bikavcu. Cilj ovih postupaka bio je, kako ističe, potpuno provođenje velikodržavnog, genocidnog plana etničkog čišćenja i stvaranja teritorija isključivo srpskog karaktera.
Najmlađe žrtve ovog masakra bila su djeca Esada Tufekčića – jednogodišnji sin Ensar i kćerka Elma, koja je imala svega pet godina.
Jedina osoba koja je preživjela ovu strahotu bila je Zehra Turjačanin, koja je kasnije igrala ključnu ulogu kao svjedok na suđenju pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY). Njeno svjedočenje bilo je presudno ne samo za dokumentovanje događaja, već i za njegovo pravno procesuiranje i donošenje osuđujućih presuda.
„Zehra je preživjela trenutke u kojima su joj pred očima živi spaljeni članovi porodice i drugi civili,“ naglašava Kuka.
Za ovaj težak ratni zločin, pravosnažno je osuđen isključivo Milan Lukić, kojem je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) izrekao kaznu doživotnog zatvora. Iako je Lukić proglašen krivim, ostaje činjenica da niko drugi, do danas, nije odgovarao za zločin poznat kao „živa lomača“ na Bikavcu.
Kako navodi prof. dr. Ermin Kuka, naučni savjetnik Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, većinom glasova Pretresno vijeće Haškog tribunala nije moglo potvrditi, izvan razumne sumnje, prisustvo Sredoja Lukića prilikom izvršenja ovog zločina – uprkos protivnom mišljenju sudije Pedra Davida.
Pored toga, Tužilaštvo Bosne i Hercegovine je za isti zločin procesuiralo i Olivera Krsmanovića iz Višegrada, ali kako se navodi u drugostepenoj presudi Apelacionog vijeća Suda BiH, njegova tačna uloga u događajima na Bikavcu nije u potpunosti rasvijetljena.
Također, tokom suđenja Mitru Vasiljeviću, optužba koja se odnosila na ovaj zločin povučena je 12. jula 2001. godine, na zahtjev tužilaštva.
„Sasvim je jasno da tako složen i planski izveden zločin nije mogao biti rezultat djelovanja samo jedne osobe – Milana Lukića“, naglašava prof. dr. Kuka. Prema izjavama svjedoka, pripadnici Lukićeve specijalne jedinice kretali su se kroz naselje, privodili civile i odvodili ih u kuću Mehe Aljića, gdje je već bila pripremljena zamka. Svjedoci tvrde da je Lukić tada govorio: ‘Dovedite mi što više Muslimana da ih zapalim’.“
Iako je prošlo više od tri decenije, među srpskim stanovništvom Višegrada i dalje vlada tišina o tome ko je, osim Lukića, bio uključen u ovaj zločin i gdje se nalaze posmrtni ostaci žrtava nakon njihovog spaljivanja.
„Odbijanje da se govori, šutnja i prikrivanje odgovornosti ostaju trajna obilježja onih koji znaju istinu. Pitanje je hoće li taj zid šutnje ikada biti probijen. Vjerujem da ih više nema smisla pozivati da progovore, jer već godinama ignorišu sve apele. No, neka znaju: izostanak kajanja, suočavanja s istinom i traženja oprosta neće dovesti do prestanka našeg svjedočenja. Sjećanje na ovaj, kao i na sve druge zločine počinjene nad Bošnjacima u Višegradu, ostaje živo – dokumentovano i preneseno kao opomena budućim generacijama“, zaključuje Kuka.
