Danas se u mnogim zemljama širom svijeta obilježava 1. maj – Međunarodni dan rada, koji simbolizira historijsku borbu radnika za pravednije i sigurnije radne uvjete. Iako je prvobitno zamišljen kao dan posvećen radničkim pravima i solidarnosti, u savremenom kontekstu sve češće se doživljava tek kao prilika za produženi odmor, umjesto podsjetnika na decenije borbe.
Prvi maj se vezuje za događaje iz 1886. godine kada je oko 40.000 radnika u američkom gradu Čikagu protestovalo zahtijevajući da se uvede radni dan od osam sati. Demonstracije su prerasle u nasilje koje je završilo smrću više od 200 ljudi, dok je osam učesnika protesta osuđeno na smrt. Kao znak poštovanja prema njihovoj žrtvi, tri godine kasnije ovaj datum je zvanično proglašen međunarodnim praznikom rada.
Na teritoriji Bosne i Hercegovine, Međunarodni dan rada zvanično je obilježen prvi put 1907. godine, iako su radnički protesti i štrajkovi zabilježeni već godinu ranije. I tada su radnici istupali s jasnim zahtjevima – pravo na odmor, poštenu zaradu i bezbjedne uslove na radnom mjestu.
Pitanje koje se danas postavlja jeste: koliko je od tih ideala opstalo do danas?
Dok su nekada ulicama prolazile radničke povorke i sindikalni zahtjevi, današnju sliku Prvog maja češće čine roštilji, dekice i izleti u prirodu.
Na prostoru Balkana, ovaj praznik se sve više poistovjećuje s boravkom na otvorenom, dok istovremeno ogroman broj zaposlenih Prvi maj dočekuje radeći. Za mnoge od njih zakonsko pravo na slobodan dan ostaje nedostižno, a borba za osnovna radna prava nosi rizik gubitka posla ili represije.
U trenucima kada jedni odmaraju, drugi – poput medicinskog osoblja, vatrogasaca i pripadnika policije – i dalje neumorno rade, često bez odgovarajuće nagrade ili društvenog priznanja.
Zbog toga, umjesto da slavi postignute uspjehe, ovaj datum sve više podsjeća na nejednakosti među radnicima i udaljavanje od temeljnih vrijednosti zbog kojih je praznik i ustanovljen.
