Rođena sam puno vremena nakon vaše smrti, djeco moja, čije kosti su skupljali i koje će, još dugo, tražiti po bosanskim vrletima, šumama, jamama i grobnicama.
Ako ih ne nađu, ako nikada ne sklope vaše skelete, svjedočiću o razmjerama ubijanja naroda merhametli ćudi, iako ne mogu biti tapija da se više nikad, nikome ponoviti neće.
I dok mi upisuju ime u matične knjige, zlo se ponavlja našoj braći i sestrama po vjeri i višedecenijski prolivanoj krvi.
Zlo koje guta hiljade djece, žena, civila, gradova i zgrada, domove i domovine…
Ne dajući im da prožive svoje ovodunjalučko vrijeme i ostave iza sebe potomke i dobra djela…
Moje ime je Rezolucija. Nisam pečat na istinu, već istina sama.
Sad kad sam rođena, nemam kud nazad, već samo naprijed, da rastem kao dijete nečovječnosti nad kojom je pobijedio djelić dobra.
Babice su mi države čije vođe i narodi još imaju svijesti i savjesti u ovom surovom svijetu.
Sad kad imam roditelje, tijelo i legitimitet doći ću ponosno, odjevena u predugi bijeli plašt, u Potočare da se poklonim hiljadama nišana sa imenima ubijenih i onima čije duše još lutaju nekadašnjim poljima smrti, šumama gladi, straha i suza.
Ko mi stane na plašt, neće uprljati njega, već svoju nepokajnu, nespokojnu i nečovječnu prirodu.
Ma, ne bih da vrijeđam prirodu !
Prenočiću u tom gradu kojem je bila namijenjena puno ljepša sudbina od genocida.
Pokriću se Srebrenom mjesečinom, leći na jastuk u obliku Cvijeta Srebrenice i dozivati te Nino.
Tvoja majka to više ne može. Tebe ne poznajem, ali sam poznavala nju, blagu, dobru, „ubijenu“ tugom…
Ponosna na tu hanumu, zbog neizmjernog sabura, a još više na tebe koji nisi mržnjom i oružjem, već glasom, branio istinu o onome što se dešavalo u mjestu tvog rođenja čijim ulicama nikada ne prođoše tvoji okićeni svatovi.
Svake godine u julu sjećaću se, sa ostalima, tvoje novinarske i ljudske sudbine.
Iako mi se tada, kao tvojoj rahmetli majci Hajri, učini da čujem ti korake, osjetim dah i milujem gustu kosu, prenu me ezan i dove sa Musale.
Znam od Boga si dar, rođen, ali umro nisi.
Ni nestao, jer tvoj vapaj iz opkoljene Srebrenice poput eha odjekuje svijetom u kojem mogu ubiti sve, osim nečije časti, ponosa, dobrote i domoljublja.
Vidimo se i dogodine Nino, na dodjeli nagrada utemeljenih na tvojim osobinama, nazvanih tvojim imenom koje izgovaram punog srca:
Nihad Nino Ćatić ( Srebrenica, 1969 – ……….. )
OSVRT PIŠE: Amila Arnautović
