Kako dočekasmo i decembar

Da ne bi decembra, 2017. je po ocjenama mnogih, mogla ostati godinom propuštenih prilika. Ali eto, nekako većina obaveza je ipak ispunjena pred sami njen kraj. Usvojen je Zakon o akcizama kojim su nas uvjetovali ne samo MMF već i Brisel odnosno Evropska unija. Njime su nam stvoreni osnovi za gradnju modernih saobraćajnica u državi, ali i odblokiralo više od 500 miliona eura ino fondova, rečeno je. Dio politike i javnosti je malo negodovao i ušutio. U zadnjem trenutku je odgovoreno i na pitanja koja nam je prije godine EU dala u svom Upitniku. Nisu pitanja bila sporna. U našem slučaju je problem bio usaglašavanje svih nivoa vlasti unutar države, ali i broj stručnih osoba koje bi odgovore prevele na engleski jezik. Što je za druge pitanje tehnike i operative, eto pokaza se u decembru, kod nas je ipak savladiv problem. No šta je sa prvih jedanaest mjeseci? Prema Direkciji za ekonomsko planiranje BiH, bar što se tiče prvog polugođa, zna se da su se bh-a građani nastavili zaduživati, jer je, prema istim izvorima, već do konca maja u našoj zemlji plasirano više od osam milijardi maraka komercijalnih kredita. Tu je i podatak da je BiH godinu počela sa realnim ekonomskim rastom. U F BiH ostvaren je godišnji rast od 3 posto dok je on u manjem entitetu bio nešto niži, zabilježili su statističari. Statistika je uz 2017. godinu ubilježila i sljedeće pokazatelje, nešto manji vanjskotrgovinski deficit, blagi rast broja zaposlenih, uvećanje prosječne plaće, ali i broja penzionera sa nepromijenjenim iznosom penzije.
Na regionalnom nivou zadržana je ista retorika. Što bi se ono reklo u narodu, transparentniji su bili samo kad su udarali po nama. Sa zapada su susjedi otvoreno podržali presuđene ratne zločince i prekrajanje granica unutar BiH, sa istoka slična ako ne i istovjetna priča. Jedino je Putin, opet pred kraj godine, razočarao i Beograd i Banjaluku pominjanjem stravičnih zločina u Srebrenici. Godina u kojoj je Međunarodni sud za bivšu Jugoslaviju okončao svoj rad donijela je nekoliko važnih sudskih presuda. Ratnom komandantu VRS Ratku Mladiću je prvostepeno određena doživotna robija za genocid i druge zločine. Sedmicu kasnije je drugostepeno potvrđeno 111 godina zatvora za Jadranka Prlića i još pet ratnih čelnika koji su ’93. godine logorima, protjerivanjem i masovnim ubistvima pokušali napraviti čist hrvatski teritorij unutar BiH. Ako je prva presuda poljuljala RS kao entitet koji je nastao genocidom nad jednim narodom, presuda kojom je dokazan UZP, umiješanost susjedne države i njenog tadašnjeg predsjednika, kao i njegove stranke koja je i danas na vlasti, san o ”trećem entitetu” pokopan je zanavijek. U to više nema sumnje. Dobri odnosi negatora genocida i UZP također su demaskirani. Odnos Dodik – Čović najbolje je ocijenio jedan srpski opozicionar, usporedbom predsjednika RS-a sa ”drvenim ovnom”, a predsjedavajućeg bh-a Predsjedništva, sa onim što drži to srednjevjekovno oruđe-oružje za razbijanje Dejtonske kapije. Bolan je i zaludan bio pokušaj mirnodopskog ispunjenja ambicija starijih od četvrt stoljeća. Da je tako, pokazale su završne haške presude, ali i kategorične reakcije svih, od Vašingtona, Brisela, Bona, uključujući Ankaru, a odnedavno i Moskve.

( Admira Bakić )