Liječenje ovisnosti o alkoholu i psihoaktivnim supstancama važno za prevenciju porodičnog nasilja

Ovisnost o alkoholu i psihoaktivnim supstancama vrlo često prati i nasilje u porodici. Federalni Zakon o zaštiti od nasilja u porodici prepoznaje ovo kao važan faktor te među šest zaštitnih mjera, koje se mogu izreći nasilniku, propisuje i obavezno liječenje od ovisnost. Nažalost, u bosanskohercegovačkoj praksi ova mjera se još uvijek ne izriče dovoljno.

Prema podacima Centra za socijalni rad Tuzla, od januara do decembra 2020. godine na području Tuzle registrovano je 237 slučajeva porodičnog nasilja. U samo pet slučajeva izrečena je zaštitna mjera „obavezno liječenje od ovisnosti“. Prema Zakonu ovu je mjeru Sud, na prijedlog policije, dužan izreći nasilnoj osobi koja je nasilje učinila pod uticajem ovisnosti od alkohola, opojnih droga ili drugih psihoaktivnih supstanci te ako postoji opasnost da se nasilje ponovi. Za provođenje mjere nadležna je Klinika za psihijatriju Univerzitetskog kliničkog centra u Tuzli, gdje se trenutno provode dvije ovakve mjere.

“Moram da priznam nema često. Sporadični su slučajevi. Trebalo bi daleko, daleko  više, koliko je to prisutno u sistemu i društvu. Mislim da je problem u žrtvi koja ne prijavljuje. Na zahtjev žrtve sve kreće” kaže prim.dr. Abdurahman Kuldija sa Klinike za psihijatriju UKC-a Tuzla

Brojni su razlozi zbog kojih žrtve najčešće dugo trpe nasilje, prije nego što se odluče zatražiti pomoć. Jedan od faktora je i tolerantnost našeg društva prema ovisnosti, posebno kada je u pitanju alkohol.

“Kada razgovaramo sa tim ljudim obično  kažu:”Pa dobro to je alkohol, hajde proći će, otrijeznit će se, itd”. Ali isto tako kada razgovaramo sa mladim osobama, pošto je to populacija koja češće upotrebljava psihoaktivne supstance i kada rade nasilje pod uticajem tih supstanci onda je njihov odgovor:”Pa dobro,  nisam sam i drugi to rade, itd”. Što je sasvim pogrešno” kaže doktor Kuldija.

Osobe sklone porodičnom nasilju najčešće trebaju psihosocijalni tretman. No, kada su u pitanju ovisnici, prioritet je liječenje, kažu u udruženju Vive žene, koje ima višegodišnje iskustvo u borbi s ovim društvenim problemom.

“Neke su pretpostavke da se otprilike 50% počinilaca može uključiti u ovaj tretman, ostalih 50% ne mogu. Postoje različite vrste razloga zbog toga. Prije svega ovaj tretman nije pogodan za osobe koje su ovisnici o psihoaktivnim supstancama, koje imaju svoje neke mentalne poteškoće, koje ih sprečavaju da sudjeluju u tom tetmanu i da prate tretman” ističe Elmir Ibralić psihoterapeut u UG “Vive žene” Tuzla.

Nema opravdanog razloga da se trpi i ne prijavljuje nasilje, ističu naši sagovornici. Nada da će ovisnost, pa onda i nasilje proći sami od sebe nema osnova. A stručni tretman, odnosno liječenje ovisnika vrlo je efikasno.

“Postoje konkretni slučajevi koji su urodili plodom. Da je potpuno došlo do promjene ponašanja, da je uspostavljena apstinencija ukoliko je u pitanju bio alkohol, da je uspostvaljena jedna stabilna apstinencija.  Represivna mjera je ipak doprinijela odluci, motivaciji da se dotični liječi, da se korektno ponaša u skladu sa zakonom. Uostalom jedan dodatni benefit je njegov da smo prevenirali bolest, da smo prevenirali kasnije posljedice te određene bolesti, da je porodica zadovoljna, da su društvene i socijalne posljedice izbjegnute. Samo kad bi to bilo prisutnije i kad bi toga bilo daleko više” kaže doktor Kuldija.

U slučajevima porodičnog nasilja primarni cilj je zaštititi žrtvu. No, bez tretmana i osobe koja vrši nasilje, taj se problem ne može kvalitetno rješavati kažu u Udruženju Vive žene. Zbog toga se zalažu za dosljedniju primjenu Zakona o zaštiti od nasilja u porodici i češće izricanje mjera obaveznog psihosocijalnog tretmana te liječenja od ovisnosti. Jedan je to i od ciljeva kampanje “Prevencija i sprečavanje porodičnog nasilja” koju ovo Udruženje realizuje, u saradnji s Ministarstvom unutrašnjih poslova Tuzlanskog kantona, kao dio regionalnog programa “Sprečavanje nasilja nad ženama – sporovođenje normi, mijenjanje stavova” koji finansira Evropska unija, a provodi organizacija UN women.