Primjećujete li da vam se djeca u svakodnevnim razgovorima sve češće koriste engleskim jezikom? Da negoduju ako za lektiru dobiju knjigu napisanu ćirilicom? Jeste li i sami podlegli općem trendu da je pisanje interpunkcijskih znakova i kvačica na vokalima č, ž, š posebno u sms i porukama na društvenim mrežama gubljenje vremena?

Nažalost, sve je to dio svakodnevnice većine nas koji potvrđuje da, koliko god to bilo apsurdno, što se više razvijamo pismenost nam postaje sve slabija strana.

„Ono s čime se mi susrećemo u BiH jeste da imamo učenike i studente koji sve manje i manje razgovaraju, a sve više i više su na društveni mrežama. Pa, kada se nađu na predavanjim, u školi, na fakultetu ili u slobodnome vremenu, oni i dalje ponekad komuniciraju preko društvenih mreža, a ne komuniciraju jezikom. Zašto? Zato što su to jednostavno generacije koje ne znaju do kraja iskazati svoju misao, a da ne kažem da i mi čak dobijamo studente koji ne znaju lijepo čitati“ kaže profesorica Amira Turbić-Hadžagić sa Odsjeka za bosanski jezik i književnost Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli.

Da bi se takav proces zaustavio neophodno je povećati broj časova bosanskog, hrvatskog odnosno srpskog jezika u osnovnim i srednjim školama te ih kao obavezan predmeta uvesti i na svim fakultetima. No, po temeljito izmijenjenim nastavnim planovima i programima kaže profesorica Turbić-Hadžagić.

„Nama trebaju sada nastavni planovi i programi koji će poučiti učenike pragmatičnom, funkcionalnom znanju. Ne da nakon zavrešene srednje škole ili nakon završenoga fakulteta dobijemo rečenicu od učenika ili studenta Došao sam u školu sa autom s roditeljima umjesto Došao sam u školu autom s roditeljima. Znači, ne trebamo ih opterećivati teorijskim dijelovima. Puno su bitniji ovi funkcionalni,  pragmatični elementi koje će oni koristiti u svome životu“ kaže profesorica Turbić-Hadžagić.

Pismenost se definiše kao sposobnost osobe da piše i čita, te da razumije to što pročita. Danas taj koncept podrazumijeva da znamo čitati  i pisati i u digitalnom svijetu. Činjenica da je tehnologija neodvojiv dio svakodnevnog života djece i mladih pred učitelje, nastavnike i profesore stavlja važan zadatak – biti i digitalno pismen.

„Digitalna pismenost nastavnika je jako važna jer u obrazovnom sistemu rade sa mladim ljudima koji su digitalno osvješteniji od njih, osposobljeniji i nalaze se nekada u vrlo neugodnoj situaciji. S druge strane treba obogatiti obrazovni procesa, treba obogatiti materiju koju predaju da bude učenicima zanimljiva“ ističe Mensura Beganović predsjednica informatičara Asocijacije informatičara BiH.

No, digitalna pismenost mora biti usklađena sa jezičkom kulturom. Zbog toga je kaže profesorica Turbić-Hadžagić iznimno važno u obrazovni sistem vratiti časove jezičke kulture, razvijati kod djece kulturu čitanja i usmene komunikacije. Ovdje svakako ne smijemo zaboraviti i na ulogu roditelja i medija. Činjenica da većina medija u Bosni i Hercegovini danas nema lektore govori sama za sebe.

Zbog svega toga, ne osvijestimo li zašto je i koliko važno razvijanje pismenosti, u statistici, koja kaže da u svijetu ima više od 750 miliona mladih ljudi i odraslih koji ne znaju čitati i pisati, Bosna i Hercegovina će nastavljati davati svoj doprinos. Prema popisu iz 2013. godine to činimo sa nešto više od 90 000 građana.