Dok Gaza svakodnevno trpi neizmjernu bol i razaranje, hiljade kilometara dalje —u mirnom Brčkom — priča jednog čovjeka podsjeća nas da rat ne može uništiti ono najdragocjenije: duh, vjeru i ljudskost. Tahsin Muhana, izbjeglica iz Gaze, danas u ovom bosanskom gradu dijeli okuse svoje domovine, priču o životu u Gazi, ratu, gubitku, ali i novom početku. Njegov mali prostor u Brčkom postao je mjesto susreta kultura, gdje se palestinska hrana, poput maklube i falafela, služi s osmijehom, a priče se dijele sa srcem.
U jednoj od mirnih ulica Brčkog, u Posavskoj 8, mirisi egzotičnih začina bude znatiželju prolaznika. U prostoru porodične kuće Tahsina Muhane i njegove supruge Safe, žive fragmenti Palestine u neobično lijepoj i vrlo ukusnoj palestinskoj hrani. Tu se priprema makluba, „naopako okrenuto jelo“ od riže, piletine, patlidžana i paradajza, koje se u Palestini sprema za svečane prilike. Tu su i falafeli, pržene kuglice od leblebije s kimom, korijanderom i bijelim lukom, koje svaki Palestinac jede gotovo svakog dana. Jela su jednostavna, ali bogata duhom zemlje iz koje dolaze – zemlje koju Tahsin danas ne može posjetiti, ali koju svakodnevno oživljava.
“Sve sam izgubio u Gazi. Maslinjak, kuću, zemlju koju sam stekao nakon penzije provedene u Abu Dabiju. Rat mi je sve uzeo. Ali nisam izgubio sebe, ni vjeru u ljude”, govori Tahsin tiho i smireno.
U Brčko je došao sa suprugom u potrazi za mirom. U početku teško, bez ičega. No danas, kaže, ima ono najvažnije – ljude. Prijatelje. Toplinu. U njegovoj kuhinji prepliću se mirisi Istoka i gostoprimstvo Balkana. Hrana koju nudi je most između prošlosti i sadašnjosti, između naroda koji se nikada nisu upoznali, ali se u istom bolu razumiju.
“Kad neko proba naš falafel, jede zdravu, jednostavnu hranu. U Sarajevu košta 12 maraka. Kod mene – pet. Ne zbog konkurencije, već zato što želim da je ljudi upoznaju i zavole”, govori nam Tahsin.
Tahsin ne skriva emotivnu vezu s Bosnom i Hercegovinom. Tokom rata 1990-ih, dok je radio u Abu Dabiju, pomagao je izbjeglicama iz BiH. S ponosom ističe kako su tada zajedno djelovali s rahmetli predsjednikom šeikom Zaidom, efendijom Ibrahimom i ambasadorom BIH Salkom Šanićem. Upravo na osnovu tog angažmana, Tahsin je 2017. godine dobio bosanskohercegovačko državljanstvo.
“Salko me pitao: ‘Zašto nemaš pasoš?’ Ja kažem – “Hoću!” Donio sam papire, on napiše da sam pomagao Bosni. Nakon 55 dana – dobio sam sve. Hvala Bogu”.
Iako daleko od domovine, Tahsin u svakom susretu, u svakom tanjiru koji servira, donosi komadić Palestine. Kada zatvori oči, još uvijek vidi more – nekada iz Gaze, danas iz Brčkog.
“U Gazi sam svako jutro gledao more. Sada, kad ustanem, gledam Savu. I to je moja rijeka sada”
U vremenu kada su vijesti iz Gaze ispunjene tugom, Tahsinov dom postaje utočište. Za prijatelje, za nepoznate, za one koji dolaze iz znatiželje – ali odlaze ispunjeni toplinom i novim znanjem. Njegova kuhinja nije restoran. To je mjesto sjećanja, razmjene i tihe borbe protiv zaborava.
Jer rat može uzeti zemlju, ali ne i snagu duha. A dok Gaza plače, u Brčkom se servira porcija nade – začinjena srcem koje ne poznaje granice.
