Osvrt: Amila Arnautović
Vrijeme nam nije saveznik, ukoliko se želimo oporaviti od minulog rata.
I trideset godina poslije proživljavamo, ne ratne traume, već pokušaje da se, pogotovo u povratničkim sredinama, zadrži poslijeratni status quo kao posljedica svojevrsne otimačine, razaranja i netolerancije.
Kada verbalno povrijede, ili istuku nekog povratnika, veličaju zločine i zločince, negiraju genocid, slave poraze, provociraju ljude koji „kreću od nule“ na svom ognjištu… Murat Badić, dječak Ajdin i desetine drugih, nikog nisu provocirali.
U vrijeme kad zbog tih i takvih, opšte političke i ekonomske situacije u zemlji, nepravde, niskog nivoa poštivanja ljudskih prava, čitave porodice odlaze iz BiH, biti povratnik herojski je čin.
Život kratak, a vitalnost svakog pojedinca, s godinama, u padu.
Zato svaki novi početak na razorenom ognjištu, u staroj nekada dobro poznatoj sredini, sada sa novim obrisima i u znaku borbe za opstanak, okružen negativnim likovima iz ratne prošlosti, ravni su „protivljenju sili gravitacije“.
Sve je znak, a ne pretpostavka, da duhovi prošlosti vrebaju iza svakog povratničkog čoška. Valja nam se borit sa duhovima, dok stvarnost gotovo svakodnevno potvrđuje da su oni tu, među nama.
Teško nama sa njima, još teže nama sa nama. Svijet je uvijek bio u fazi primirja, a ne mira, jer su ratovi njegova historijska konstanta.
I tako: ljudi se trude da opravdaju svoju vrstu, odnosno reputaciju “Čovjek”, a (ne) ljudi, svojom nasilničkom prirodom, raspirivanjem mržnje, ugrožavanjem tuđih prava, imovine, ili života, potvrde da su životinje miroljubivije i kako zaslužuju više poštovanja od pokvarenih i nacionalističkim obrascima zadojenih „dvonožaca“
