Autor: Sabina Hodžić Mehmedović

foto: Ilustracija

O ovom periodu mog života ni sama ne znam kako pisati?

Svjesna sam da će me uznemiriti, i da će mi srce rasturiti u

djeliće. Jedino ovaj papir trpi moju bol i istim intenzitetom

je dijeli sa mnom. Želim zapisati svaki detalj o očevoj smrti. Možda

neke stvari s vremenom i zaboravim. Želim pisati dok su mi još friška

sjećanja. Nek papir pamti priču o jednom srebreničkom heroju,

vojniku i ocu. Svaki dan budi sve veću bol i jača sjećanja. Bol sve više

raste, i svakim danom je sve jača i veća. Srce se još uvijek odaziva na

zov sjećanja. Teško je živjeti samo od uspomena. A, s druge strane, još

teže biti siroče. Bolno se buditi svaki dan s jednom te istom željom,

a znati da se ona nikada neće ostvariti. Babo, tvoja neobičnost bila je

karakteristika koja te razlikovala od drugih ljudi. Ovaj život isuviše

je težak bez tebe. Nikako se ne mirim sa činjenicom da te više nema.

I previše je težak ovaj život tvog siročeta. Toliko puta sam bila u

problemima, nedoumicama, teškim situacijama, bezbroj puta plakala,

milion put željela da si tu.

Često sam bila ljuta na život, ljuta na vrijeme, ljuta na sve ono što

me dijelilo od tebe. Najteži dan mog života bio je telefonski poziv

ljudi iz Centra za nestale osobe, koji su saopštilu tu za mene nikada

neprihvatljivu činjenicu da su pronašli tvoje tijelo. Maj 2004.godine,

nikad ne mogu potisnuti iz svog sjećanja. Taj telefonski poziv mi već

godinama odzvanja u ušima.

Uzimam telefon u ruku, na displeju nepoznat broj. Pritiskam slušalicu

i ne očekujem tako teško saopštenje sa druge strane linije. Krupan

muški glas progovori: „Je li stan porodice Hodžić“? Znajući da se niko

na taj način ne obraća osim njih, jer imala sam priliku biti tu kad su

zvali komšinicu da joj saopšte istu vijest koju danas meni žele reći. To

je do tad bilo najteže pitanje u mom životu, koje mi je neko postavio

očekujući moj odgovor. Po prvi put ne znam šta da odgovorim.

Ćutala sam, i jecala.

Pomislili su da sam vezu prekinula, jer osim mog jecaja koji je stvarao

šum na vezi ništa drugo nisu mogli čuti. Ponovi pitanje:

„Halo, jeste li tu? Čujemo li se? Jeli porodica Hodžić?“

Poželjela sam prekinuti, uzeti telefon i baciti ga negdje gdje više nikad

neće zvoniti, nisam bila spremna baš danas za takve vijesti. Bližio se

moj 18. rođendan, nisam mogla pamtiti ga po nečemu lijepom. Ta

vijest obilježila je moje punoljetstvo. Ja sam se nadala da će jednom

da zazvoni ovaj telefon, da će ljudi da nazovu kako bi saopštili tu vijest

koju ja nikako ne mogu podnijeti, ali nisam bila spremna primiti je

baš danas. Jedva izustim, tresle su mi se vilice, bojala sam se da ću

pregristi jezik od silnog podrhtavanja.

– Da izvolite! Ponovo progovara taj teški glas, koji je ovu situaciju

činio još težom.

„Ovdje Enver iz Centra za nestale osobe. Ja bih došao do vas u Tinju,

moramo razgovarati. Mislili smo doći popodne, samo da znate i

budete kući“.

Umro je moj glas, poslije te vijesti sam mislila da nikada više neću

imati mogućnost govoriti. Ljudima na to saopštenje nisam ništa

odgovorila, ostala sam nijema. Telefon mi je ispao iz ruku.

Suze su mi padale jedna za drugom, takmičile su se koja će prije

pasti. Tijelo mi se treslo, snaga me lagano napuštala, a u glavi su mi

se smjenjivale slike našeg rastanka. Pala sam na pod, rukama sam

udarala sve što se nalazilo ispred mene. Počela sam ličiti na ranjenu

zvijer.

Ništa više nije bilo sveto, i ništa više nema vrijednost. Telefon koji

je ležao na podu, pored mene bio je jako dobar komad kojim ću da

polomim staklo vitrine. Sve se sasu u komadiće. Nepomično sam

gledala u staklo koje se u tim momentima raspadalo kao i moja duša.

Više nisam mogla da kontrolišem emocije, vrisnula sam svom snagom.

Mama je bila napolju, čula je da se nešto lomi, a uz to i moj ubitačni

krik. Bez daha uletjela u sobu. Zatečena je situacijom, haosom koji

sam napravila, a još više mojim kricima koji su imali poseban zvuk.

Sjede na fotelju, razgleda oko sebe, i jedva nešta reče:

„Sabina sine, pa šta bi sve ovo trebalo da znači“?

Uvijek je imala puno strpljenja i razumijevanja za nas. Svaku situaciju

prvo je rješavala razgovorom. U tim trenucima ponavljala sam samo

jednu te istu riječ… Mama Enver! Enver mama! Enver… Enver mama!

Čudila se. Ne poznaje ni jednog Envera. Ni ja do tada nisam poznavala

nikog sa tim imenom.

“Pa koji Enver, Sabina“? „Šta ti je uradio taj Enver“?

Sat sam jecala na njenom krilu. Jedva sam joj uspjela objasniti ko je

Enver, i šta on želi od nas. Zajedno smo plakale, prisjećale se trenutaka

iz života provedenim sa babom. Pričale, plakale i iščekivale Envera.

Bilo je tri sata poslije podne. Pred zgradu dođe veliki bijeli džip. Onaj

džip kojeg smo se uvijek plašile. Iz džipa izlaze dva čovjeka. Jedan

od njih bio je Enver, a drugi njegov kolega. Vijesti koje su mi tad

donijeli, mozak su mi stavile na opciju o , više ništa nisam ni znala

ni registrovala. Mama ih već čeka pred ulaznim vratima. Sestre i ja

stajale smo naslonjene na štok sobnih vrata, i skrivale se jedna iza

druge. Kako sam samo tad željela pobjeći iz svoje kože, bila mi je

tako tijesna i neudobna, imala sam osjećaj da ću svake sekunde da

eksplodiram. Ulazi Enver, a za njim i taj drugi čovjek. Sjedaju na

krevet. Mislim da su se prepali prizora koji je ih dočekao. Izbuljenje i

natekle oči, koje su ih gutale. Plašili su se susreta oči u oči.

„Od vas tri djevojčice, ko je Sabina“? Tako me je trgnuo njegov glas,

sva sam zadrhtala. Nisam više znala kako se ponašati? Nisam ništa

govorila, samo sam došla sjesti pored njega na krevet. U rukama je

držao zelenu fasciklu s papirima. Lagano je poče otvarati i iz nje vaditi

jedan po jedan papir, jednu po jednu sliku. Na fotogra jama je bila

očeva odjeća, i stvari koje su pronađene uz njega. Zatvorila sam oči

da ih ne vidim. Zamolila sam Envera da ih ostavi, nisam imala snage

da ih mogu gledati. Dok je skupljao slike sa stola, polako otvaram

oči, i dok uzima posljednju sliku, pogled mi ostade zaleđen na njoj.

Na fotografiji bila je njegova plava košulja, ona ista košulja koju je

rastrgnuo sa sebe, da bi mi mahao sa onog brda. Takvom snagom sam

uhvatila Envera za ruku, da mu je slika ispala na pod. Mama sjedi

preko puta nas i nijemo posmatra moje reakcije.

Sagnula sam se i sa poda uzela sliku. Pogled mi je zastao na rupi.

Pogođen je u srce. Pogođen je babuka moj u srčanu venu, onu venu

koju je nazvao mojim imenom. Svi moji snovi i nade uvehnuše. Srce

je sve više i više pumpalo krv, a ispred očiju letjele su slike njegovog

osmjeha. Enver je dugo posmatrao čas mene, čas sliku pokapanu

mojim suzama.

Počeo je:

„Sabina, situacija je više nego teška, snagu moraš čuvati za još

teža vremena koja te očekuju. Bliži se i dženaza. Ti si najstarija,

podrška svojoj majci. Odlučila si sve ovo preuzeti na sebe. Željela

si zaštiti majku od ovog svega. Dijete, moraš biti jaka, ti si kičma

ove familije. Moraš potpisati ove papire. Tvoja krv poklopila se sa

krvlju tvoga oca. Moraš ovo što slijedi sa obje ruke prihvatiti. Bolje

neka njegova duša nađe smiraj, kad već drugačije nije moglo biti,

nego da njegove kosti leže u bijelim vrećama. Ovako ćeš otići na

njegov mezar proučiti mu Fatihu“, pričao je Enver, a moje misli bile

su u Šušnjarima. Uzela sam olovku u ruke i počela da potpisujem

jedan po jedan papir. Na nekim papirima umjesto svog imena pisala

sam ime mog oca. Nisam više znala šta radim. Dok sam završavala

sa potpisivanjem, vidim ovaj drugi čovjek što je došao sa Enverom

poče mu nešto šaptati na uho.

Otvori neku torbu, i iz nje izvuče crnu plastičnu kesu.

„Envere, da ovo ne zaboravimo, pokaži im“.

„Sabina, u ovoj kesi su stvari koje su nađene uz Sabita. Želite li ih uzeti

sebi, ili da ih kopamo zajedno sa njim? U glas smo progovorile:

Želimo ih za sebe. Počeo je da vadi jednu po jednu stvar. Prvo

je izvadio njegovu limenu duhansku kutiju, na čijem poklopcu je

stajao lijep izrezbaren rukopis njegova nadimka „SABE“. Uzela

sam kutiju i prislonila je k srcu. Sjećam se kao da je jučer sjedio i

iscrtavao ova slova po njoj dok sam se ja vrzmala oko njega i divila

se njegovom umjeću. Zatim izvadi i njegovu radnu karticu, koja je

bila u fazi raspadanja.

Mama je uzela prije mene. Treći put stavlja ruku u kesu i ovoga puta

vadi moju lutkicu. Kad sam je ugledala u Enverovim rukama počela

sam na sva glas da plačem i vrištim. Rasplakaše se svi.

Zgrabila sam je i počela da joj tepam:

– Opet si mi došla? Po koji put oče moj ispunjavaš obećanje?

Obećao si mi je donijeti. Ispunio si to. Lijepi moj babo, moj junače,

heroju, nizala sam riječi jednu za drugom, dok su se svi gušili u

suzama. Enver opet poče da priča:

„Ovu lutkicu našli smo u lijevom džepu Sabitovih pantalona“. U lijevom

džepu? U taj džep ja sam je zadnji put stavila. Nije je dirao, ostala je

tamo gdje sam je i ostavila. Bila je sva prljava od zemlje. Mirisala je na

mog babu. Dugo sam je ljubila, mirisla. Iz nje se osjećala toplina očevog

zagrljaja. Ona je postala sastavni dio mog života. To je moj jedini prijatelj.

Jedina stvar kojoj satima i satima mogu da pričam o tebi oče moj. Ona je

nešto najvrjednije što mi je poslije tebe ostalo.

Vijest da si mrtav bio je pretežak udarac za jedno mlado biće. Tada sam

imala nepunih osamnaet godina. Čitava moja mladost poprimila je

drugačiji izgled. Od toga dana cijeli svijet počeo je drugačije izgledati. Biti

siroče saznanje koje me činilo drugačijom u odnosu na druge momke

i djevojke. Nikad poslije toga dana nisam se osjećala kao kompletna

osoba. Uvijek mi je falila, i falit će jedna polovina, da bi sebi mogla ličiti na

nešto kompletno. Jedino što smo još zajedno mogli proživjeti bila je tvoja

dženaza. U julu smo se rastali, u julu si mi obećao da ćeš doći, čekati me

u Tuzli pred robnom kućom. Minuli su mnogi juli, mnoge godine, a tebe

niotkud da se pojaviš. Robna kuća u Tuzli je na istom mjestu, svaki dan sve

ljepša i iznova se gradi. U njoj osim svesaka koje si mi obećao kupiti ima

svašta. To šarenilo koje te mami potroši ti i zadnji dinar iz džepa. Ali tebe

nema tu, nema te da stojiš i da sačekaš. Ti čekaš na nekom ljepšem mjestu,

gdje ima zelenila, ptica, cvijeća, dragulja, tamo gdje ima tvoga osmijeha, u

jednom dalekom svijetu, gdje letiš poput bijelih ptica, i čekaš jednog dana

da se sretnemo. Tako lagano si otišao, nečujno. U mom sjećanju uvijek

ostaješ heroj, koji je svojim životom odbranio Bosnu i Hercegovinu, za

koju si dostojanstveno položio svoj život. Ostao si čovjek koji je uvijek

ispunjavao svoja obećanja, pa makar to i života koštalo. Takav si bio

babuka moj. I za sve što ubuduće dođe ti ćeš uvijek da nedostaješ.

Uvijek će da mi fali tvoj osmjeh, onaj koji sad svojom ljepotom obasjava

jedan misteriozni svijet. Falit će onaj nježni i topli zagrljaj za koji mi ne bi

bilo žao dati život da ga još samo jednom osjetim. Fali tvoja blizina, ona

tvoja umirujuća pojava, sve tvoje fali, fali i falit će beskonačno. Sve što se

lijepo desi u mom životu, prvo što uvijek kažem:

-Eh, moj babo, da si sad tu! Tek onda uslijedi neko radovanje. Tako je

uvijek bilo, i tako će vazda da bude. Drugačije nikako bez tebe i ne može.