Autor: Hazim Karić
foto: Ilustracija
Zamišljena pogleda, kroz izmaglicu suznih očiju Hanagleda za kolonom vozila koja odlaze ispred njene kuće okićene cvijećem. Avlijom se širi ugodan miris hrane spravljene za svečane prilike, pomiješan sa opojnim mirisom svježih ruža iz njene bašče. Komšije, prijatelji, rodbina i mnogi radoznalci su gledali sa Hanom za odlazećom kolonom vozila, zamišljeni, tihi, nijemi,…
- Ne plači bona Hano, trebala bi se radovati,… Ovo se, bona, ne doživljava svaki dan. Ovo se svakom ne može desiti – bodri je njezina sevda, Esma hanuma.
- Ama, ne plačem, nalet te ne bilo. Vidiš da da mi suze same teku – briše Hana krajem bijele šamije suze radosnice sa obraza i netremice gleda za posljednjim vozilima koja izmiču od njenog pogleda.
Odoše svatovi njenih sinova Bajre i Ferida po mlade.
Žene se Hanini sinovi. Žene se dvjema sestrama, dvjema rumenim jabukama iz susjednog sela. Hani srce k'o bundeva. Ko ne bi plakao, ko se ne bi radovao.
Na kapiji domaćinski uređene avlije izvezen svod od mirišljavog cvijeća. Avlija prepuna svijeta. Užurbano su svi nešto radili da postave stvari na njihovo mjesto za lijep doček svatova.
Žene se guraju u mimohodu na stepenicama, nose u rukama tepsije sa pitama i mirođijama, maštovito ukrašene torte, razne kolače spravljene za posebnu priliku. Sreću se na avliji komšije, prijatelji i rođaci i srdačno rukuju. Žene se ljube u obraze brzo cokćući, veselo čavrljajući, prepričavajući ranije slične događaje, miluju jedna drugoj rame i hvale se međusobno.
Bilo je svadbi i veselja, ali niko nije nešto ovako doživio. Dva sina Hane, udove rahmetli Huseina, dva majčina oka iz glave, žene se u jednom danu. Hana kratko izmjenjuje pozdrave i užurbano daje upute. Raspoređuje,kao prava domaćica, svoje goste po sobama. Baška muškarce, baška žene. Vreva, graja, žamor,… Cijelo selo u kotlini diglo se na noge da priredi svečani doček svatovima Haninih sinova. Nova odijela i ženske haljine, sašivene samo za ovu priliku, šušte oko kuće. Komšija Selmo je pripremao svoj pištolj “devetku” da ispali cijeli šaržer kad mladenci pređu preko kućnog praga. Nježno i pažljivo ga pomilovao, repetirao, te kao da je lomljiv, umotao u bijelu krpu i vratio ga u unutrašnji džep svoga đahtenog kaputa.
U veselom kovitlacu predvečerne graje, mirisa i povika Hana ozarena lica ispresjecanog borama, uokvirenog u novu šamiju iz sahare izvađenu prvi put od kako je tamo stavljena prije mnogo godina, gleda i zadovoljno se smješka. Kone je zadirkuju, a halvedžike odvraćaju od posla govoreći kako im njezina pomoć nije potrebna. Hana je, ne slušajući ih, kao dobra domaćica zabrinuta izraza na licu zavirivala u svaki budžak da još jednom provjeri je li sve kako treba i na svome mjestu, svako malo pogledajući na sokak hoće li se čuti svadbeni povici i sirene vozila.
Iako bolešljikava od teškog života, u kome je svašta propatila, bila je lijepa i zadovoljna. Dočekala je najljepši dan u svome životu. Žene se njezini sinovi Bajro i Ferid. I to kako, bolan!? Za isti dan oba. I to dvjema sestrama.
“Nisam još lijepo vidjela moje snahe, ali su mi lijepe ko ruže rumene. Znam ja to. Kad su ih miji sinovi begenisali, i ako su njima drage, meni će biti na svijetu najljepše”, mislila je Hana obilazeći oko svoje kuće da još jednom provjeri je li sve spremno za najljepši svečani doček. Oko srca je stišće neka nevidljiva ruka, u grlu je steže i nije se mogla suzdržati da joj niz obraze ne poteku suze. Onako, same od sebe. Puna joj glava misli, a nastojanje da provjeri još jednom je li oko kuće sve na svome mjestu samo joj je izgovor da bude sama sa sobom, pa je išla po avliji na mjesta gdje nema gostiju. Najrahatnija je na klupi pod dunjom u kraju avlije iza njezine kuće.
Da je rahmetli Huso živ pa da vidi ovu ljepotu. Sa njim bi podijelila svoju sreću. Jadnik je za života sve činio da obezbijedi što u domaćinskoj kući treba njoj i njihovim sinovima. Kuću su zajedno napravili, imanje stekli, kupili ono parče zemlje kraj potoka što su planirali za kuću mlađem Feridu. I temelje su iskopali, coklu izbetonirali, ozidali do pod prvu ploču, kada je Husein, Allah mu rahmetile, iznenada umro. Nije dočekao da vidi kako se ploča na sinovljevoj mu kući izljeva. Od tad prođoše dvije godine, a Hana živi sa svojim sinovima stalno pominjući oca im i podsjećajući ih na njegovu dobrotu. Da ga sinovi ne zaborave i da mu budu zahvalni dok su živi. A sinovi su je slušali. Radili su šta im je majka savjetovala. Škole izučili, imanje održali i preuzimali domaćinstvo na svoja pleća. Ni njima nije bilo lahko bez oca. Mati im je sve, a oni njoj sva radost svijeta.
Sada su na pragu da postanu svoji domaćini. To je Hani davalo životnu snagu i kuvet koji ništa ne može bolje dati. Ono što je čekala cijelog života, da je sinovi njezini obraduju i razgale, dočekala je na najbolji mogući način. Zatomile su se u ovom danu sve njene boljke i tegobe. Zaboravila je kako je u najteže vrijeme bez svoga Huse ostala i kako je sva kuća na njezina pleća u jednom trenu pala. Bez ikoga da je posavjetuje, uputi kako će i šta će činiti uspjela se sama izboriti sa nedaćama. Nije sinovima dala da se raskalaše kao neki. Poredala je sve na svoje mjesto kako ne bi ni sposobni koji muškarac u svojoj porodici. Dovršila je kuću, od malog imanja stvorila sinovima životni put, a sebi mir i rahatluk kakvom se nije nadala.
Nije uvijek ni za Husina života bilo sve potaman u Haninom životu. Nije se uvijek imalo. Kad su se rodili sinovi, Bajro prvi pa onda i Ferid, Huso je bio bez stalnog posla. Nadničio bi, od jutra do mraka, za male pare. Težačio je na imanjima kod domaćina. Nekom bi iskrčio šumice uz njivu, kod drugog bi malterisao kuću. Najviše bi radio teške poslove u šumi. Sjekao je drva, s tuđim konjima izvlačio iz šumskih potoka i prodavao. Tad bi nešto više para kući donosio, i bio sve umorniji. Djeca su rasla, i svako je imalo svoje prohtjeve. Kako su sinovi rasli, rasle su i potrebe. Nisu dozvolili da im djeca ostanu bez škole. Teško je bilo nahraniti svakoga dana gladna i nejaka usta, a kamo li ispuniti sve njihove želje. Odgajali su i vaspitavali djecu kako su majbolje umjeli. Nisu imali sve, ali su odgojeni da cijene i poštuju roditelje i njihov trud i da se raduju svakoj lijepoj zgodi i poklonu. Uz školu su slali sinove i u mejtef. Neka znaju i za boga i za ljude. Mora se znati cijeniti svoje, a poštovati tuđe. I obraz i imetak. Kad su sinovi ojačali, nisu im dozvolili da se po putu i kafanama besposleni šegače. Djeca su slušala i rasla. Hana je bila uporna i odlučna majka. Nekad je bila stroga, ali majčina blaga narav nije joj dala da joj strogost ostane dugo. Poslije Huse sve je bilo još teže.
Danas, kad iščekuje svatove svojih sinova, Hana je sve tegobe ostavila za sobom. Ozarena i razdragana halalila je sav trud i odricanja što je ulagala u odgajanje svoje djece.
Začuše se u daljini prigušeni zvuci sirene automobila koji Hanu prenuše iz dubokih misli dok je sjedila sama na klupici u hladu dunje. Žamor i graju u avliji, zadubljena u misli, do tad nije čula.
- Hano, stižu svatovi! Eno čuju se sirene odozgo – viče zajapureno komšijin sin, desetogodišnji Nihad, mlatarajući rukama u kaputiću zaprljanih rukava. Skoči Hana sa svoga mjesta kao oparena. Popravi šamiju, provjeri još jednomkako joj haljine stoje i izađe na kapiju, prošavši kroz golemu skupinu okupljenog svijeta koji je čekao svatove. Zvuk sirene sve je jači i već se miješao sa brundanjem automobilskog motora kada se iza krivine pomoliše kola djeverovića joj Sabrije. Polahko su milila putem kroz mahalu, puštajući otegnute zvuke, dok se nečija glava, proturena kroz prozor sa strane istezala na podugom vratu uz glasne povike: “Heeeeeeeeeeeeeeej, heeeeeeej, maaaašalaaa, maaašalaaaaaaa,… Hana je ubrzano disala stojeći pokraj svoje sevde Šahe čija je ruka obavijala oko ramena dok joj je govorila:
– De bona Hano, nemoj opet plakati.
– Ama, pusti me bona. Ne plačem. Vidiš da mi je milo. Samo mi nešto ne da da dišem – brisala je mahramicom ozarene obraze i istezala vrat da između svijeta vidi vozila sa svatovima. Noge su joj otežale. Nije znala šta će sa rukama pa je mahramicom trala mokre od suza obraze. Krajevi šamije što su joj padali na prsa, ubrzano su se nadimali. Na licu joj se zaledio zadovoljni osmjeh. Teško je othukivala da malo olakša svome srcu.
Bila je lažna uzbuna. Sabrija je dovezao Kemu da ugrabi muštuluk.
- Dolaze svatovi. Samo što nisu – osmjehivali su se šeretski.
– Sad će oni za nama. Mi smo došli po muštuluk od svekrve – govorio je Kemo, lijepo obučeni mladić, nasmijan i rumen u licu dok se probijao kroz gužvu do Hane. Iz njedara je izvukla platnenu kesu. Vadila je pare i davala Kemi muštuluk. Ovaj se zadovoljno smješkao, tutnuo pare u džep i šeretski je podsjetio da mu je novopečena svekrva dužna i masnog horoza. Ostali su gledali na ovaj prizor hrabreći slavljenicu i hvaleći je zbog široke ruke prasnuli u grohotan smijeh.
– Tako je Hano ne žene se sinovi sto puta u životu. Samo odriješi kesu – dovikivali su joj. Neko je glasno viknu da svi čuju: Nemoj horoza da zaboraviš dati za muštuluka.
Začuli su se ponovo udaljeni zvuci sirena. Još se nisu ukazivali na vidiku, ali se čuje pjesma i uzvici. Masa se razišla oko mjesta na kome će se uparkirati vozila. Djeca otrčače do krivine iza koje su zaklonjene udaljene kuće u mahali. Razvukoše barikade od grana da naplate prolaz svatovima. Prva svečano okićena kola iznikoše iz gomile mališana i promiliše prema okupljenima pred avliju braće mladoženja. Sve vri od užurbanosti. U kući se prave mjesta za svatove i goste, slagaže obuća ispred ulaza, pospremaju sobe iza gostiju što su nagrnuli na sokak. Sunce je već zašlo za obronke.
Prvi mrak se polahko spuštao obavijajući pitomu kotlinu ugodnim hladom.
Hana je cvjetala od sreće. Nije mogla dočekati da se pomole mladoženje, njezini sinovi, sa svojim izabranicama. Okupljeni joj prave najbolje mjesto i bodre je. Načinila je nekoliko nesigurnih koraka naprijed. Malo se pribra i okuraži. Obrazi joj nisu više bili mokri od suza. Osmijeh joj je ozari lice.
Iz kola izašađe njezin Ferid. Drži djevojku u bijelom nježno za ruku. Bili su prelijepi. On u tamno plavom odijelu mlada u bijeloj vjenčanici sa buketom crvenih ruža u ruci. Krajeve duge, bijele haljine mladoj je pridržavalaobikuša da se ne zapraše na skokaku. Hana se ljutila što se ne sjeti da pomete cijeli sokak na vrijeme.
Eno i Bajre,… Izašao je ranije iz trećeg vozila u dugoj koloni. Obvučen u crno odijelo, djevojku je vodio za ruku prema okupljenom narodu. Napored, Bajro i ferid, mladoženje Hanine, vodili su izabranice srca svoga sokakom ka avlijskim vratima njihove kuće.
Uzdasi oduševljenja okupljenog naroda, zbog prelijepog prizora pred njima, dizali su se sa sokaka i iz Hanine avlije ka nebu. Mladenci su stajali, svo četvero naporedo. Bajro desno, Ferid lijevo, a dvije ljepotice u bijelom između njih dvojice. Zastali su da poziraju dok su ih svatovi fotografisali. Bljeskali su fotoaparati i obasjavali avliju jakim treptajima svjetla u predvečerje.
Hana pruži ruke prema mladencima i načini još korak-dva.
Odjednom, nekakva joj magla zasjeni suzni pogled.
Komšija Selmo izvadi svoju „devetku“ i sve jedan za drugim ispali metke u zrak visoko dignute ruke ka nebu uz vrisak i ciku. Pucnji su odjeknuše kao haubički hici.
Hana se trgla, pokuša se sabrati, ali je mutno bijela izmaglica sve više prelazila u neprovidnu tamu. Zakloni jojvid. Zamuti joj sliku njezinih sinova kao u snu. Najdraža slika iz najljepših snova razli se u oku i neće da se razbistri.
Obrisala je oči dlanovima, pružala ruke prema sinovima i snahama u bijelom.
Ali, ponovo ništa ne vidi.
Oko nje je tama.
Neprovidna.
Neprelazna.
– Hano. Hano, bona, hajde ustani. Probudi se, proći će ručak – prenuo je glas iz magle. Nije mogla sebi doći. Odmahuje rukama, diže dlanove ka nebu.
– Neka,… Pusti me. Neka me još. Pusti me da zagrlim sinove i snahe,… Da ih izljubim – buncala je Hana
Glas iz magle što je dozivao bio joj je bliži.
Slika njenih lijepih sinova i njihovih izabranica se zamutila.
Tama ih je prekrila.
Nije ništa vidjela.
Protrljala je dlanovima oči još snažnije.
Glasovi oko nje su sve jasniji.
Otvorila je oči. Pogledala oko sebe!
Nestalo je one ljepote od malo prije. Nestalo je njene avlije, kuće, vreve, veselja, sirena, ruža i hlada pod dunjom. Nestalo je svatova. Iščezli su njeni sinovi mladoženje Bajro i Ferid i njohove žene u bijelom. Nestalo je ljepote iz njzinog sna.
Isprana, iznurena i blijeda lica koja je vidjela kroz poluotvorene snene kapke, prenuvši se iza sna, vratila su je u stvarnost. Čula je galamu kroz vrata što je dolazila sa hodnika. Probudila se iza sna. Probudila se na krevetu izbjegličkog sabirnog centra. Oko nje su bila iznurena lica i gomile stvari u neredu naslagane po budžacima.
Tromim, nevoljkim pokretima Hana se diže sa škripavog ležaja. Sage se da ispod kreveta uzme kanticu od potrošene marmelade, što je dobila u paketu humanitarne pomoći za samce, i otetura se do vrata ne pogledavši nikog.
Na izboranim obrazima su joj se kotrljaju dvije teške suze. Prvi je put, poslije mnogo dana, plakala sa suzama.
Plakala je za svojim sinovima Bajrom i Feridom koji su nestali negdje iznad Konjević Polja, u koloni na putu iz Srebrenice. Plače je za svojim sinovima na čijoj svadbi nikada nije bila. Svojim nježnim, lijepim, nepreboljenim sinovima čiju će svadbu sanjati cijeloga života, usamljena u svojoj boli i nevolji, stežući na grudima, pored srca, njihove blijede slike, jedino što joj je od zlatnih sinova ostalo.
Hodala je gegajući se teškim korakom prema restoranu društvene ishrane gdje je dva puta dnevno išla po komad hljeba i kanticu čorbe za samce.
Gazila je po prašnjavom gradskom pločniku dok su joj se krajevi bijele šamije na prsima ubrzano dizali i spuštali uz prigušene jecaje. Šapatom kroz jecaje učila je Fatihu za svoga Bajru, Fatihu za svoga Ferida i Fatihu za svoga Huseina.
