U okupiranoj Srebrenici beba Saliha Mulalića je umrla od gladi.  Ubijeni su mu otac I brat. Nisu se uspjeli probiti do slobodne teritorije.  Za Saliha je put od Potočara do Tuzle bio pretežak I obilježio je cijeli njegov život. Ove godine drugi put reekshumira posmrtne ostatke brata koji je poginuo u zasjedi na Kameničkom brdu. Redovno sudjeluje I u Maršu mira. Jedan je od živih svjedoka genocida počinjenog u Srebrenici.                          Braća Salih I Senad Mulalić zadnji put su se vidjeli u Šušnjarima, kod Potočara 11. jula 1995.               Senad Mulalić imao je 29. godina kada je ubijen 11. jula 1995. na Kameničkom brdu. Godinama je tijelo ležalo u rijeci. Voda I životinje su raznosile kosti.               Salih Mulalić teško podnosi 11. juli.   Tada se prisjeća brata za kojeg kaže da je bio iskren I dobar čovjek.    “Na Kameničko brdo došao u jutarnjim satima I s rahmetli Ramizom Bećirovićem na prostoru Kameničkog brda kolona je pristizala. U poslijepodnevnim satima dobio sam inforrmaciju da je brat poginuo kad je kolona ranjenika došla. Pitajući amidžića Mehu šta mi je s brata Senada I Smaje nije mi htio reći. I ja sam se vraćao nazad prema Buljimu I na kraju sretnem Ejuba Golića, čovjeka koji je poginuo na Baljkovici, zaslužan za izlazak velikog broja ljudi. Rekao mi je doslovno: Pitao me šta ćeš kud ćeš. Rekao sam mu što se vraćam. Potapšao me po ramenu i rekao : “Ispred mene su živi, a iza mojih leđa su mrtvi”.                     Kolona je nastavila put prema u Udrču. Išli su kroz Glode, Kamenicu, Jošanicu I došli do Liplja. Prešli su put Zvornik-Tuzla i došli do Baljkovice.    Salih kaže da ih je tu spasio led. Ljudi su već bili iscrpljeni, gubili su svijest I kontrolu, kada im je led pružio priliku da iskoriste trenutak pogodan za proboj.                                             “U toku te noći u jednom trenutku nisam znao gdje sam. Bio sa Zulfom Tursunovićem. Kiša, šuma, upitao sam hoće li pustit ovce ispred nas. Tuzla bila osvijetljena. Udario me šamarom I pitao jesi li dobro sad. Poslije tog samara došao sam sebi. Šamar me osvijestio. To jedini trenutak gdje sam gubio svijest”.               Petnaestog  jula poslijepodne u rejonu Križevačkih njiva Allah nam dao nevrijeme. Led veličine jajeta. Razdrmao nas da krenemo I spasimo se”.                                                                        Znali su da neće svi uspjeti. Neki su se svjesno žrtvovali da bi drugi mogli doći do slobodne teritorije.  Salih je uspio proći pored svih neprijateljskih zasjeda. Kada je stigao na drugu stranu sve se promijenilo; život I pogled na njega.   Salihu je teško prolaziti trasom po kojoj je gledao mrtve ljude. Kiše su saprale krv ali ne i sjećanja. Još ga proganja scena s Kameničkog brda. Ipak  osjeća olakšanje kada priča o tome. Kaže da mu je bolje suočavati se s boli nego da je potiskuje.