Fahrudin Muminović je bio dijete kada je s ocem i ostalim mještanima protjeran iz Urkovića u Srebrenicu.  A onda su zarobljeni i odvedeni na strijeljanje. Vezali su im im bijele marame oko očiju da ne vide kuda ih vode.  Oko hiljadu muškaraca  strijeljano je u Orahovcu  14. jula 1995.g.   Otac je ubijen. Jedini preživjeli bio je Fahrudin.                                                                                       „Bio sam s ocem u Srebrenici kad se to desilo. Bili smo sami u kući. On mi je rekao da se sakrijem ispod kreveta a on je otišao u drugu sobu. Zarobili su nas. Bilo je još ljudi dosta“. Ranjen u ruku i nogu Fahrudin je ustao prekriven krvlju i dijelovima tuđih tijela i utroba. Dok je dozivao babu vojnici su spustili puške i nisu reagovali na naredbu da pucaju.                         „Taj doktor je došao po mene. Rekao dajte mi tog momka ja ću da ga ubijem. Lagao je da bi me spasio I tako su me pustili . On je mene odvezao u Zvornik u bolnicu i tu izliječio“, rekao je Fahrudin.  Ostao je u bolnici nekoliko mjeseci. Amidža i strina su ga pronašli tek 1996. godine. Oni su brinuli i za njegovu mlađu sestru otkako je majka umrla pri porođaju. Kada su se Muminovići vratili u Urkoviće kod Konjević Polja morali su kriti identitet jer je Fahrudin bio zaštićeni svjedok na suđenjima ratnim zločincima.