Sjećanje na velikog pjesnika Musu Ćazima Ćatića

„Ćatićevi dani kulture i stvaralaštva od 12. marta do 6. aprila 2021. god.“

ZAPIS O PJESNIKU

pripremili: Nevzeta i Husein Huska Ismailović

*

ZAPIS O PJESNIKU

O braćo ljudi! Čemu mržnja ljuta,

Čemu vaš bijes i sav prezir taj?!

Ta s mog me niko ne odvrati puta,

Moj put je meni što anđelu raj. (1909.)

PJESNIK

            Ovaj  zapis o pjesniku, neshvaćenom geniju svog vremena i stvaraocu maestralnih stihova i rima, ima za cilj da iz našeg vremena, čitavo stoljeće i više poslije njegova života, pružimo trak novog razumijevanja o svemu onome što je Musa Ćazim Ćatić pisao, ovaplotio i namijenio nama, svima onima koji dolaze iza njega.

Niko ne piše radi sebe!

I katren ispred ovoga rada rječito govori o tome.

Duboko smo ubijeđeni da je Musa, kao pjesnik, sve što je radio, činio isključivo samo sa jednim ciljem – da iza sebe ostavi respektabilno djelo, ono djelo koje će drugima, pa i onima koji pišu i stihuju, biti mjera i ugled, znak i primjer kako se pjesmom, prijevodom, esejem, crticom, uvijek i na svakom mjestu, knjigom, bori za svoju zemlju i svoj jezik, svoju tradiciju i svoju istinsku i pravu kulturu.

Poznavanje  pet svjetskih jezika, pored svog bosanskog,  bilo mu je potrebno da bi uspoređivao svoj bosanski stih sa stihovima i pjesmama drugih naroda, kako bi odvagnuo i našao najbolju moguću potku i izraz, milje i atmosferu za svoju pjesmu, za svoj stih, za svoju probranu riječ, jer se riječi kod istinskih stvaralaca tiskaju i guraju jedna drugu, dok konačno odabrane ne legnu na svoje mjesto. Teško bismo u historiji svjetske književnosti mogli naći ne samo sličan primjer, nego i nekoga koji toliko drži do svoje riječi, toliko da mu ništa u životu nije sveto kao traganje za najboljom i jedinom riječju, onom riječju koja se jedina može smjestiti u određeni pjesnički kontekst ili milje.

Onaj ko dobro poznaje okolnosti u kojima je živio, zna, ipak, da je Musa Ćazim Ćatić, kao i svi drugi znani i neznani stvaraoci u bosanskom i drugim jezicima, imao čitav niz ne samo poteškoća, nego i ljudi koji su iskreno vjerovali u njegov talenat i pomagali mu na razne načine uputom, hrabrenjem, uvažavanjem, sokoljenjem i vjerovanjem u njega do beskraja – bili su to pored ostalih i Mahmud Mesud Smailbegović, Adem-aga Mešić, Bekir Kalajdžić, Antun Gustav Matoš, Tin Ujević, Ana Topić, Jovan Skerlić – svi su oni vjerovali i podržavali Musu Ćazima Ćatića kao nekog svoga literarnog favorita i tihu književnu simpatiju. Matoš čak izrijekom kaže: – Svi smo mi ljudi izobraženi, iz knjiga, a Musa je poseban i drugačiji od nas – on je čisti dragocjeni plod (bosanske) zemlje.

Zašto su ga toliki značajni i ugledni ljudi podržavali? Samo iz čiste kurtoazije, pomodnosti i želje da idu ukorak sa značajnim i interesantnim pojavama u književnosti? Svakako su osluhnuli i vidjeli da je ova pojava u književnosti, koliko neobična i bolna, toliko i mogućnost i prilika da ovaj pjesnik duše, svojim djelima zakorači u svijetle mogućnosti našega jezika, da otkrije tako mnoge ljudske tajne, da zaplovi onim oblastima kojima prije njega nije zaplovio nijedan naš pjesnik, ni prije ni poslije njega, iako smo potpuno svjesni svih vrijednosti i značaja i djela Mirze Safveta, i Skendera Kulenovića, i Maka Dizdara.

Podržavali su ga zato što su ga slušali i osluškivali, i usmenu i pisanu riječ njegovu, bio to prijevod, esej, osvrt, mevlud, sonet, duhovna panorama iz onoga vremena i njegova pera, razgovor tek na koji je on bio uvijek i otvoren i spreman, jer su uvijek osjetili da se njegovoj rečenici, njegovom stavu, njegovom stihu ništa ne može ni dodati ni oduzeti, ni jedna kopča, a da se ne poremeti osnovni ton i ugođaj koji se izvija i širi iz njegova teksta i onoga što je ostvario svojim bosanskim jezikom, tako kao da je to oduvijek postojalo u njemu, i  ne može se od njega ničim odvojiti, jer je postalo njegova prirodna sastavina. Tek sada otprilike naziremo njegovu veličinu i njegov doprinos u bosanskome jeziku, koji se mjeri drugačijim aršinima od onih koji su uobičajeni i svakodnevni.

Njegov stih ili prozna njegova rečenica, uvijek lepršava, impozantna, zrela, dostojanstvena, umivena sa svih strana, stoji čvrsto kao pomno izbrušeni kristal – isijava svjetlo i svjetluca raskošno i u mraku, i na danjem svjetlu, i nosi nekada jasne (Onih kojih se tiče), a nekada zagonetne i tajanstvene poetske poruke (Mystika).

Često sretnemo i kod veoma čuvenih i poznatih autora neku pukotinu (ponekad i dobri Homer zadrijema), neku nelogičnost, nešto što, i pored volje i truda ne razumijemo i ne shvatamo. U tekstovima koje je napisao Musa Ćazim Ćatić, i pored traganja, ne možemo naći ni jednu jedinu raspuklinu, nelogičnost, bilo kakvu neusaglašenost jednih jezičkih, misaonih ili duhovnih elemenata sa drugim – u njega je, posebno u sonetima, sve usaglašeno, maestralno izvedeno i zaokruženo u jednu nedjeljivu poetsku cjelinu koja živi i istrajava u vremenu čekajući na sve one koji budu spremni na otkrivanje književnih gejzira što ne presušuju i koji uvijek iznenađuju svojom svježinom, čistotom i dalekosežnom duhovnom ili literarnom porukom.

Jedino je njegov zadnji sonet, Pred smrt, kojeg nije uspio dovršiti, ostao krnjav i nedovršen, jer nije bilo snage u blijedim i drhtavim rukama pjesnika da dovrši nešto više od pola trećeg stiha prve tercine, i cijela druga tercina, koje nam je Ćazimova smrt doslovno i neumitno otrgnula od nas, za razliku od Matoša koji je, isto na bolesničkoj i samrtnoj postelji, ipak uspio dovršiti svoj zadnji sonet, jedan od najljepših u njegovom opusu – Notturno.

Samo po ovome detalju i Matoš i Musa skoro podjednako, ili ipak ne znamo pouzdano ko više a ko manje, cijeli svoj život, kao najveće bogatstvo, ulažu u umjetnost, u stih, u pjesmu, u prozna ostvarenja  – otima ih i jedan i drugi i od same smrti, baš isto onako kako je Thomas Mann molio Boga da mu da samo toliko života da dovrši svoga Doktora Faustusa.

            Obično mislimo da je Musa bio, kao i Tin, samo discipulus Matošu, koji je iz Francuske donio nove poglede na umjetnost, na stih, na umjetnost riječi, gdje se po njemu moralo u rimi paziti i na naglasak, čega se u mnogim pjesmama nije ni on pridržavao, ili mu je izmaklo, ili se otelo, jer jezik ipak nije tijesto i ne sluša dovoljno  i ne obazire se nimalo na pravila koje sebi pjesnici odrede i postave.

Ono što može francuski, ne može njemački, ali ono što može njemački ne može engleski. Ono što može engleski, većina jezika ne može, jer svaki jezik, pa i bosanski posebno, ima nešto što ga krasi i uljepšava – što ne može ni jedan drugi jezik na svijetu, zato što je svaki unikatan i jednostavno – drugačiji i sam po sebi lijep i drag njegovim govornicima. Zato i postoji već uvriježeno pravilo u prevođenju važnih tekstova iz jezika u jezik – ne prevoditi riječi, nego smisao uz traganje za melodičnošću i ljepotom izraza koliko nam naš um i spretnost to dozvoljava i nudi, čime je Musa bio posebno obdaren.

 

Što više – nije Matoš bio rabbi Musi, nego bi se moglo ustvrditi i suprotno, sam Matoš je izgleda učio od Muse. Jer – dvije godine poslije Musinog Zambaka, objavljuje Matoš svoj čuveni sonet Srodnost, gdje je evidentna tolika sličnost i u osnovnom tonu, štoviše – čak u sintagmama koje su izgleda preuzete od Muse. Ili su se natjecali – ko će od njih o istome progovoriti jednako, a drugačije.

Usput recimo da i sam Charles Baudelaire ima pjesmu koja unekoliko, po nekim motivima, odgovara ovim dvjema pjesmama Muse i Matoša, a zove se Correspondances (Sva priroda hram je gdje stupovi živi/Nejasne nam umu riječi zborit vole), što se u našem jeziku obično prevodi sa riječju Suglasja, koja je simbolistima, pa i Matošu, bila glavni oslon  i izvorište za cijelu školu i pravac Moderne.

                 I pjesme Notturno, i kod Muse i kod Matoša, podsjećaju jedna na drugu, ali se u ukupnoj atmosferi razilaze, a i ovaj puta je Musa oko dvije godine prije Matoša objavio svoju noćnu pjesmu. Ono što ih povezuje je nadljudski napor u traganju za pravom riječju i kod Muse i kod Matoša, što nas kao čitaoce veseli i začuđuje istovremeno – nisu pjesnici samozvani, nego su pjesnici baš po umijeću da iz obične slike stvore neko jezično savršenstvo, koje onda čitamo s respektom, uživanjem i čuđenjem – koliko je traganje bilo uspješno i sretno.

 

         U Odžaku još, dragom rodnom mjestu, iako je iz njega otišao veoma rano, u četrnaestoj godini, Musa Ćazim Ćatić je od oca i amidže, koji su znali tuceta epskih i lirskih pjesama i recitovati i pjevati, još u djetinjstvu naučio koliko je jedna jedina riječ, kao kamen u zdanju koje se zove pjesma, raznovrsna proza, prijevodi, odsudno važna i sudbonosna za cijeli tekst, za pjesmu koju iznjedrimo iz sebe, što na početku ne postoji, ne egzistira, samo neka jezgra, zametak, dok se ne odboluje i izrekne tanahno riječima koje nam stoje na raspolaganju, one koje smo zatekli u svome jeziku, onako kako brižljivo od lovorova lišća biramo i svijamo lovorov vijenac da bismo ga stavili na glavu slavnog pjesnika.

              Naravno, sve što je proživio, uticalo je na njega, i kao i svi autori, tražio je svoje tematske krugove, grčevito ili opušteno, dok ne bi,  poslije neprospavanih noći, on koji je bio neženja, napisao sedamnaest veličanstvenih soneta o poznatim ženama (Fatima Ezzehra, Jeanne dArc, Fitnet, Lady Godiva, George Sand, Karmen Sylva, Niđar, Helena, Sapfo, Zulejha, Balkis, Judita, Astarta, Kleopatra, Merjem, Hipatija, Hansa),  svoje stihove posvetio Kranjčeviću, Matošu, Bašagiću, Ani Topić, Branku Radičeviću, Ademagi Mešiću, sestri (Brat sestri), pisao o Gajretu,  o Lejli, o Bogatašici, o Šemsi, o Zehri, o Vesni, o Đulizari, o Niđar, o Ester, o Atifi, o Težaku, o Ramazanskoj večeri, o Kurban bajramu, o Našem novom reisu, o Kuranu, o Islamu, o Svetoj špilji, o Ibrahimu, o Musi, o Isau, o Hidžri, o Muhamedu, o Bedru, o Lejlei Kader, o Hazreti Omeru, o Islamskoj štampariji, o Požaru u Tešnju, o Povijesti moje otadžbine, o Ljubavi, o Ja nijesam sanjar, o Ti više nisi moja, o Prvom cjelovu, o Slobodi, o Bosni, o Pjesniku, o Bojama i mirisima, o Ljubavnim melodijama, o Hramu ljubavi, ispisao ciklus Ašiklije, ciklus Uspomene, ciklus Proljetni soneti (posvećeno Osmanu Đikiću), ciklus Gazela (Mirzi Safvetu), potom slijedi Mystika, Vizija, Imaginacija, Reminiscenca, i u ovome nizu izuzetnih pjesama posebno mjesto po svojoj veličanstvenosti zauzima pjesma Teubei nesuh, pjesma koju kao i Ester, i mnoge druga njegova izuzetna ostvarenja, možete čitati satima, u istom danu, stotinu ili više puta, i da vam svaki novi put u drugom čitanju bude nešto drugačije, jer niste primjetili neki detalj, ali svaki put je to iskustvo drugog ili trećeg ili ko zna kojeg čitanja sve ljepše i sve draže – kao da na neki način – zajedno sa pjesnikom – učestvujemo u stvaranju smione i izuzetne pjesničke tvorevine.

 

Teubei nesuh je kao sintagma preuzet direktno iz arapskoga jezika. Da bi se ispjevala ovakva jedna pjesma trebalo je jako mnogo tragalačke upornosti, mnogo znanja o ljudskoj nezadovoljnoj duši, o čovjeku koji vapi i kopni u svojim željama, o smislu života, o kalnim putevima ljudskim, a ponajviše umijeća da se dođe do riječi koje će sva ta tako složena duhovna  stanja prenijeti tako uspješno i tako trajno da postaju svevremenska umjetnička iskustva generacijama i pokoljenjima koja će ih prepoznati i prihvatiti kao svoje narodno iskustvo i narodne svetinje.

               Da bismo vidjeli i osjetili sve, moramo se klatiti od jedne do druge krajnosti u kojoj se može naći bilo koji čovjek. Musa je prošao sve Scile i Haribde, i, ne znamo, ali nam nije daleka misao – bohemija je bila upražnjavana do beskraja i besmisla samo zato da bi se dokučila neobična ljudska iskustva, kao što je Marsel Proust znao, pošto nije bilo proljeće, nije bilo jutro i svanjivanje, a trebalo mu je, oboružao se proljetnim mirisima, a svijeću je stavio ispred vrata, pritvorio ih malo, da bi samo tračak svjetlosti dospio u sobu, u kojoj je on nad svojim Traganjem za izgubljenim vremenom, tražio i želio ispisati ugođaj mirisa proljeća, blagog jutra i izlaženja sunca. Toliko su dakle neki autori privrženi i posvećeni svojim djelima i stvaranju atmosfere koja će na svoj način, kada otvorimo knjigu, i kada autor, ko bujna rijeka pređe u korito novo (Cesarić), biti  prihvaćen  od nenadanih i  nepoznatih čitalaca.

U Bosni se kaže: došao tobe, promijenio se, shvatio, ušao u suru, prosvijetlio se, ostavio sve što ne valja, pa nam se čini da bi ovoj veličanstvenoj pjesmi, koja će trajati dokle traje bosanski jezik, daleko prije pristajao naziv Gospode, evo na sedždu ti padam, stih koji se ponavlja četiri puta u pjesmi od deset kvintina. Da je Musa napisao samo jednu jedinu pjesmu – Teubei nesuh – morao bi biti proglašen velikim maestrom u stihovanju, kome je teško naći para i u našoj domaćoj i u svjetskoj književnosti. Jednostavno, radosni smo zbog toga što je bosanski jezik osvojio svoje najviše visove sa ovom pjesmom, (isto kao što je to uradio i sa Ester, i mnogim drugim pjesmama), ili je ova pjesma sobom, u bosanskome jeziku, osvojila neke od najljepših predjele u cjelokupnoj bosanskoj i svjetskoj književnosti – zato što nema mnogo ovakvih ostvarenja.

              Iz ovoga samog nabrajanja naslova pjesama, a ima ih sveukupno preko dvije stotine, vidimo toliku raznorodnost tema, da nas ona na neki način, ne samo raduju i vesele, nego od čitaoca traži upućenost i veoma široko obrazovanje. I ne samo široko obrazovanje, nego zahtjeva i suštinsko ili dubinsko poznavanje određenih tema, da bismo iole mogli razumjeti pojedinu pjesmu, ili samo jedan jedini stih u njoj. To je, dakle, moderna poezija u kojoj je čitalac, na neki način sustvaralac, koji sigurno u pjesničkom naporu učestvuje, zavisno od vlastitih sklonosti i mogućnosti da dokuči takozvane dublje slojeve određene pjesme.

            Pjesnik nije ni žongler  ni čudotvorac, ali veoma dobro zna što mu je misija, što mu je zadatak – da iz svega što je doživio i dokučio odabere sve ono što treba svrstati u kulturnu historiju ovoga podneblja, što treba ostaviti ljudima, da znaju kako svijet nije počeo danas sa nama, nego da svi mi koji govorimo bosanskim jezikom, i oni koji su bili, koji su danas, oni koji će biti sutra i ko zna kada, pripadaju jednom narodnom biću i jednoj zemlji koja se Bosna zove. I jedan Musa, veliki patnik i veliki stvaralac nove vizure, samo je svijetli primjer čovjeka koji se knjigom uzdigao do neslućenih visina raskošnog duha i bogate kulture, i sam sobom, svojim nemoćnim tijelom, zacrtao jednu brazdu neviđenu do tada ne samo u Bosni, nego i u svim zemljama koje je pohodio kao poklonik riječi i kulture (Hrvatska, Srbija, Mađarska, Turska), te bi se moglo reći da su mu i te zemlje i njihove kulture bile njegove druge domovine, kao što je Matošu Srbija i Beograd bila druga domovina, a Johannu Wolfgangu Goetheu, ne samo Njemačka, nego je Italija bila prava, draga, duhovna domovina.

Zato bismo, i ne samo zato, ima još hiljadu drugih razloga, trebali ne samo u školama, nego na svim drugim javnim kulturnim manifestacijama, daleko više vremena, s pijetetom, pristupiti djelima Musinim – on to doista zaslužuje i mi smo, ukoliko baštinimo i hoćemo u kolo kulturnih naroda, dužni   promovirati njegovo djelo na jedan blagotvoran način – zarad napretka i prestiža u onom najboljem što imamo – stihove i prijevode Muse Ćazima Ćatića.

 

Vrijeme je, konačno, da prestanemo govoriti i isticati ono što je beznačajno u odnosu na djelo njegovo, njegov bohemizam, za kojeg odgovornost snose ljudi iz onog vremena i njihov nemar prema njemu, i da progovorimo o onom što je bitno: za razliku od Goethea, koji je učio bosanski da bi u originalu čitao genijalnu pjesmu narodnu Hasanaginicu, Musa je naučio tuce stranih jezika, sa njih veoma uspješno prevodio, da bi pokazao svojim vlastitim originalnim djelom šta to može iznjedriti bosanski jezik, kako zna i umije stihovati jedan Musa Ćazim Ćatić, veliki patnik i velki pjesnik, onaj pjesnik koji se uzdigao u svome vremenu i poslao poruku svima da ovakvi stihovi mogu biti ispjevani samo u Bosni i samo u bosanskom jeziku, oni stihovi koji su ga odnjihali u mladosti, a u zrelom dobu bili neprikosnoveni stihovi koji se nikakvom interpretacijom ne mogu objasniti, koji se ne mogu razumjeti, ako se ne ispjevaju sevdisanjem i sevdalinkom, u čemu je Musa, što je opće poznato, bio ne samo interpretator, nego i virtuoz u pjevanju sevdalinke kojemu premca nije bilo –  po Musi ova dva majušna narodna stiha govore ne samo sudbine ljudske, nego predstavlja i te ljude koji svoj život i osmišljavaju razbeharanom prirodom i ugrađuju sebe u ovaj obećani prirodni raj kao njen nedjeljivio dio:

Đul behara, pirlit ćilim šara,

Da ga Bosna suzama okupa.

*

Priredili: Nevzeta i Husein Huska Ismailović