Srce za djecu oboljelu od raka traži podršku pedagoga i psihologa

0
16

Dijagnoza malignog oboljenja kod djece mjenja cjeli život, ne samo djetetu, nego i porodici i svima koji su u kontaktu s djetetom. Dječiji malignitet tako postaje problem cijele zajednice i svi se mogu uključiti da bolesnom olakšaju proces liječenja i povratak u socijalno okruženje. Kvalitet psihosocijalne podrške uvijek može biti bolji ukoliko se u život porodice uključi struka, kazano je na savjetovanju za psihologe i pedagoge iz Tuzlanskog kantona koje je organizovalo Udruženje “Srce za djecu oboljelu od raka”.

novinar Azra Mešić

Rad sa djecom koja se liječe od malignh oboljenja dugotrajan je i težak. Njihovi roditelji, kojih u Udruženju “Srce za djecu oboljelu od raka” ima četiri stotine žele profesionalnu pomoć, kako u porodici tako i u ustanovama poput obdaništa i škola.

– Briga o našoj djeci ne prestaje sa izlječenjem, nego upravo sa završetkom liječenja kad dolazi ta bitna faza resocijalizacije i rehabilitacije. U toj fazi vrlo važna spona jesu škole jer su to zajednice u koje se djeca vraćaju, kaže za RTVTK Sabina Duman, psihologinja u Udruženju “Srce za djecu oboljelu od raka”.

Uloga psihologa i pedagoga ključna je u prevazilaženju posljedica odsustva iz škole i prihvatanja fizičkih promjena liječenog djeteta u okruženju, kažu roditelji.

– Ono što obrazovni sistem može uraditi za nas roditelje i za našu djecu je da budu maksimalna podrška, da prisustvuju ovakvim edukacijama, predavanjima, da sami sebe informišu i rade na svojim vještinama, informiranju o malignim bolestima. Nije sva podrška u novcu. Uvijek je bitan onaj osjećaj da niste sami, da će vas uvijek neko podržati, kaže majka liječene djevojčice Atifa Buldić Bešić, kordinatorica Udruženja “Srce za djecu oboljelu od raka”.

Pedagozi i psiholozi koji rade u ustanovama uglavnom imaju iskustva u radu s ovom djecom, kažu u Udruženju ovoh profesionalaca koje djeluje na nivou Tuzlanskog kantona. Ipak, stalni kontakt s roditeljima znači njihov bolji uspjeh.

– U principu djeca kada obole neophodno je početi raditi kako sa djetetom, tako i sa porodicom jer već tada se javljaju reakcije. Roditelji postanu popustljivi, prema djeci, gube se granice. Svima je u tom momentu cilj da dijete preživi. I to svako razumije, ali se gube autoriteti što poslije može dovesti do nekih drugih situacija, kaže Melisa Slavuljica, članica Društva pedagoga i psihologa TK zaposlena u Odgojnom centru TK gdje radi terapije s maloljetnicima među kojima je bilo i liječenih od malignih bolesti.

Ovaj proces resocijalizacije, svake godine u Tuzlanskom kantonu prolazi između 10 i 15, a na na nivou Federacije Bosne i Hercegovine oko 60-ero djece pacijenata.