Struka: Svi smo krivi za loše ponašanje adolescenata

Piše Azra Mešić

Poznato je ime tinejdžera koji je grafitom obilježio mjesto, simbol stradanja tuzlanske mladosti. On je uhapšen, procesuiran, a njegov čin postao je predmetom ne samo osude, nego i ismijavanja, te prijetnji koje mu putem društvenih mreža upućuju oni koje je ovaj postupak duboko povrijedio. Neupitno je da takvo ponašanje treba osuditi kaže direktor Odgojnog centra čiji je osnivač Tuzlanski kanton, a koja ima zadatak popravljanje ponašanja mladih ljudi koji su u sukobu sa zakonom.

Nema tu nikakvog opravdanja. Po mojim informacijama radi se o maloljetniku koji je bio u alkoholisanom stanju, ali to nije opravdanje. Ona prva stepenica u odgoju djeteta je da to svoje sve nosi od kuće. Vjerovatno je došlo do ispoljavanja pripadnosti određenoj grupi, da se priča o njemu kako je on u gradu soli oskrnavio spomenik koji je bolna rana svima nama u Tuzli i TK, kaže za emisiju Putokaz RTVTK, Denis Husić, direktor Odgojnog centra TK.

Nema sumnje u to da ovaj mladi momak nije bio svjestan šta predstavlja ploča s imenima inkorporirana u staru zgradu. Ali su to morali znati organizaotori ekskurzije koji su učenike iz Sarajeva doveli u posjetu Tuzli, kaže sociolog Midhat Čaušević, viši asistent na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Tuzli.

Svaka odgojno obrazovna institucija koja organizije bilo kakvu ekskurziju, posjetu to treba da podrazumijeva da ta posjeta ima odgojno-obrazovni karakter. Ako to posmatramo sa razine škole, onda možemo tražiti i krivca u tome. Doći u Tuzlu, a istovremeno učenike ne upoznati sa osnovnim historijskim, kulturnim obilježjima grada Tuzle, je promašaj. Da su ti učenici došli sa svojim nastavnicima na Kapiju i kazalo im se u nekoliko rečenica šta je tu bilo, sigurno se to ne bi desilo s jedne strane, a s druge strane možemo tražiti određenu odgovornost škole zbog neupoznavanja svojih učenika sa činjenicama o onome što se desilo od 92. do 95. Ne trebamo bježati od toga. Mi kao društvo smo zaslužili da našim učenicima kažemo šta se to desilo na osnovu akata i fakata i to je nešto oko čega ne treba da postoji bilo kakva kalkulacija, naglašava Čaušević.

I ne treba po svaku cijenu osuđivati samo jednu osobu, ako u neznanju počini djelo za osudu, nego cijeli sistem, slažu se stručnjaci. Edukacija u školi samo je nadogradnja onoga što je osoba već postala u porodici, u okruženju, u zajednici koja ga formira kao ličnost, mišljenja je Mirza Jahić, školski pedagog. On ukazuje na vrlo osjetljiv period, jednu završnu fazu odrastanja gdje odgoj ne treba da je završen. U tom dobu on mora biti zreo, odmjeren i s jasnim putokazima o tome šta je društveno prihvatljivo ponašanje, a šta nije.

Period adolescencije od 12. do 18. godine života predstavlja razvojni period u životu svakog čovjeka. To je period kada mlada osoba sebi postavlja pitanje ko sam ja, šta sam i koji je moj cilj u životu. Tragajući za odgovorom na to pitanje on dolazi u kontakt sa različitim grupama i identificira se. Ukoliko se identificira sa osobinama kao što su poštovanje, uvažavaje, empatija, onda postoji velika vjerovatnoća, da će se identitet tog pojedinca razviji u jednom društveno prihvatljivom smislu. Ukoliko dođe u kontakt s onim društvenim faktorima koje razvijaju takvu vrstu ponašanja koje će društvo odbaciti, koje će nanijeti štetu, postoji mogućnost da se kod te osobe razvije konfuzija identiteta što će kasnije ostaviti posljedice, jer je to ponašanje zasnovano na netoleranciji a i može se razviti u fanatično i veoma često vandalsko ponašanje kakvo smo imali priliku vidjeti u ovom slučaju, mišljenja je Mirza Jahić, pedagog – psiholog.

Vandalizam, izraz zapleten između ljubavi i mržnje

Vandalsko ponašanje, kako na postupak mladog Sarajlije gleda većina Tuzlaka, za njega je možda bio samo izraz poštivanja lokalnog fudbalskom klubu. Njima je u tom uzrastu teško razlučiti granicu između ovo dvoje, slažu se sociolozi i pedagozi. U kojem pravcu će se razviti izražavanje ljubavi ovisi opet od toga kuda će ga okolina usmjeriti. Jednako kao sa ljudskim pravima, gdje Univerzalna deklaracija o njihovoj zaštiti navodi da naše pravo seže tek do nivoa gdje bi moglo ugroziti pravo nekog drugog, tako bi i trebalo biti i sa izražavanjem emotivne veze prema grupama kojima pripadamo – dikretno, nenametljivo, bez štete po one kojih se to ne tiče. A sportsko navijanje bi zaista trebalo vratiti u okvire sporta.

Mislim da i to ima mnogo prostora da se poprave stvari o onome šta je smisao navijanja. Zašto, jer smatram da dobrim dijelom, da ovim antagonizmima između kantona doprinosimo negativnoj atmosferi, koja se manifestuje i na sportskim terenima. Sportski događaji, koji su manifestacije koje treba da relaksiraju posjetioce, su postali poprište sukobljavanja sa specijalnom policijom koja uvodi i izvodi gostujuće navijače i to je sve na razini sukoba. Ja očekujem da će se i na tom segmentu nešto učiniti da će se pojaviti i jedna vrsta razuma, a lijepa je gesta na razini gradonačelnika Sarajeva i Tuzle, posjeta Škole i odavanje počasti na Kapiji, a da u buduće bude i posjeta navijača klubova za koje ovaj momak navija i da na taj način ukažemo da je Kapija mjesto stradanja, sjećanja, našeg dubokog poštovanja, kojem moramo postupati sa edukativnog aspekta jer ona to zaista zaslužuje, kaže mr. Midhat Čaušević, sociolog.

O važnosti u konkretnom slučaju mjesta stradanja 71 Tuzlaka, ali i svakog drugog mjesta koje je na bilo koji način spomenik događaja u prošlosti ovaj put učimo na teži nažin, kroz primjer maloljetnika koji je na Kapiji demonstrirao nepoštivanje i neznanje.

Prevencija učenjem od najranijeg doba

Kako bi preveniralii ovakve dođagaje, djecu, od najranijeg doba moramo upozoravati i usmjeravati na drugačije aktivnosti. U suprotnom svi smo lančano odgovorni za njhovo loše ponašanje.

Odgovor na pitanje ko je odgovoran za pojavu društveno neprihvatljivog ponašanja nije jednostavan. Možemo reći da je to jedan složen odgovor i da se odgovrna grupa i institucija može naći u svakom odgojnom faktoru koji utiče na rast i razvoj ličnosti. Ukoliko škole nekvalitetno razvijaju odnos, ukoliko imamo neorganizirane, nezdrave kompetencije u porodici, ukoliko se djeca osjećaju zapostavljenim i nemaju zadovoljene potrebe, ukoliko su medijski sadržaji tako koncipirani da loše utiču na ponašanje djeteta, ukoliko dijete nema priliku da svoje talente izrazi kroz sport, učestvovanje u kulturnim, umjetničkim sadržajima, ukoliko su djeca konstantno pod uticajem nasilja putem interneta, možemo očekivati da će se doći u situaciju da se sve češće pojavljuju društveno neprihvatljiva ponašanja. Da bismo prevenirali takve oblike ponašanja, moramo konstantno raditi na ozdravljenju škola, porodica, cjelokupnog društva. Ulagati u sportske sadržaje. Izgrađivati sportske terene u naseljima, poticati programe kulturnog izražavanja. Moramo se partnerski i sinergijski organizirati da bismo stvorili takav ambijent da do djeteta dođu samo one najvrednije poruke, za ponašanje koje želimo izgraditi kod njih, pojašnjava Mirza Jahić.

Rivalstvo, suprotnosti, takmičarski duh, roditelji kod kuće i nastavnici u odgojno obrazovnim ustanovama moraju usmjeriti u pravcu ispoljavanja vlastitih kvaliteta, a ne na isticanje razlika na osnovu pripadnosti nekoj grupi ili prostoru po kriteriju samog pripadanja. Naročito je to osjetljivo pitanje u kontekstu bosanskohercegovačkog društva danas, mišljenje je sociologa.

Mr. Midhat Čaušević kaže, da ako gledamo u kontekstu društvenog ambijenta u kojemu živimo onda možemo gledati još jednu činjenicu, a to je da mi počinjemo kantonalizirati svoju svijest u odnosima između građana u BiH, a to već imamo na nivou entiteta, a sad se dešava i na razini kantona, pa ovi za KS imaju nešto protiv nas iz TK, zajedno sa onima iz ZDK imamo nešto protiv onih iz KS. To će stvarati probleme, ako ne budemo posmatrali sav taj prostor kao cjelovitost BiH, da će djeci iz Sarajeva biti bliža i bolje poznatija Pula, nego Tuzla, Zenica, Bihać… a djeci iz Tuzle, Osijek, Zagreb i tako dalje. Smatram da to nije dobro, da treba povesti jedan strukturalni dijalog i na koji način mi odgajamo naše nove generacije i kako će se to razvijati u budućnosti, dodaje on.

Srećom po sve nas, djelo momka s početka priče, još se u javnosti smatra incidentom. Još nema tendenciju da postane masovna pojava i u potpunosti je okarakterisano kao neprimjereno ponašanje koje zaslužuje sankciju. Za pohvalu je i potez Tuzlaka koji su samoinicijativno očistili grafit na Kapiji, što je potvrda da nam je stalo da mjesto sjećanja bude čisto i neokaljano. A djeca, tinejdžeri, trajna su kategorija koju možemo i imamo prilika oblikovati, usmjeravati i učiti da poštuju društvene vrijednosti zajednice u kojoj odrastaju, uče i sazrijevaju.

U prilogu teksta je VIDEO prilog iz emisije Putokaz, emitovan 17. oktobra 2017. godine u programu Televizije TK.