Uspon Kine i pad Amerike su jasan znak sukoba

Ovosedmični kinesko-američki samit bio je slatko-gorak. Trosatni virtuelni sastanak američkog predsjednika Joea Bidena i njegovog kineskog kolege Xija Jinpinga počeo je s poštovanjem, bio je čak prijateljski, ali je uskoro prerastao u međusobno optuživanje i prikrivene prijetnje.

To nas nije iznenadilo. Neslaganje između ove dvije vodeće svjetske sile postalo je preširoko i preduboko da bi se premostilo diplomatskim pristojnostima. Ne slažu se gotovo oko ničega, od trgovine i sigurnosti do ljudskih prava, a u rijetkim slučajevima kada se slažu oko ishoda, ne slažu se oko procesa.

Ali, neke od nesuglasica, kao što je budućnost Tajvana, ključaju, riskirajući da dovedu ove dvije sile u direktnu konfrontaciju u nepromišljenom testu volje. Čini se da Peking insistira da se ovaj otok sa samoupravom vrati u okrilje Kine, i silom, ako je nužno, dok Washington izgleda odlučan da se suprotstavi kineskoj upotrebi vojnog zastrašivanja i ekonomskog i diplomatskog ucjenjivanja kako bi snažno podstakao Tajvan da se pokori.

Kina je duboko integrirana u međunaordni sistem

Dakle, iako su se obojica lidera zvanično obavezali da će održavati status quo na Tajvanu u kontekstu politike “jedna Kina“, također su za vrijeme samita odvojili vrijeme da jedan drugog obavijeste. Xi je upozorio SAD na miješanje u unutrašnja kineska pitanja te naglasio je da “ko god se igra s vatrom, taj će se i opeći“. Biden, koji je žurno obećao da će braniti Tajvan protiv bilo kakve agresije Pekinga u prošlosti, u međuvremenu je upozorio Kinu protiv posljedica mijenjanja statusa Tajvana silom, što će, po mom mišljenju, prije biti ekonomski, nego vojno, ali ništa manje remetilačko.

Na taj način je na ovom samitu bilo govora o svemu, od sigurnosti preko trgovine do ljudskih prava, ali ništa nije riješeno. Ovaj samit je samo pojasnio pravila saradnje, nastaviviši dalje nakon što je trosatno diplomatsko primirje bilo gotovo.

Ni tu nije bilo iznenađenja. Nesuglasice u vezi Tajvana, kao i one u vezi Hong Konga i Sjeverne Koreje, predstavljaju simptom daleko većeg sukoba u vezi nadmoći u Aziji i, zaista, u svijetu – što sve priziva poređenje s Hladnim ratom između SAD-a i nekadašnjeg Sovjetskog saveza.

Da, svjestan sam zamki takve analogije, svjestan sam i sličnosti i razlika između ove dvije ere i, da, svjestan sam činjenice da je Kina, za razliku od SSSR-a, duboko integrirana u međunaordni sistem koji predvodi Zapad i ne traži svjetsku dominaciju kroz alternativnu globalnu ideologiju. Ne još, svakako.

Obratiti pažnju na siledžijsku i nasilničku supersilu

Ali, ove sličnosti postaju sablasne dok Kina u usponu počinje predstavljati strateški izazov za globalni sistem sličan onom Sovjetskog saveza; dok Biden predstavlja sukob između SAD-a i Kine u ideološkim terminima (sukob između demokratije i autokratije); i dok obje strane pokazuju spremnost da pribjegnu svim nužnim sredstvima kako bi postigle svoje ciljeve izuzev velike vojne konfrontacije, ili destruktivnog “vrućeg rata“.

Kina se, bez sumnje, pozicionirala ispred Rusije, koja pokušava oživjeti svoju staru slavu i utjecaj svim nužnim sredstvima. Predsjednik Vladimir Putin može igrati prljave igre sa Zapadom, ali Xi je uporan u ponovnom pisanju pravila ove igre. Kineski moćnik odbija “međunarodni poredak zasnovan na pravilima“ koji diktira Zapad i insistira da učestvuje u pisanju principa novog svjetskog poretka.

Drugim riječima, SAD može umanjiti značaj provokacija Moskve kao očajničkih manevara “regionalne sile“, ali kada je u pitanju Peking, nema izbora nego da obrati pažnju na ovu siledžijsku i nasilničku supersilu. Kina je uspjela u oblasti koja se računa, gdje je Sovjetski savez zakazao – u ekonomiji. Kineska ekonomija se proširila nevjerovatnom brzinom i ako sve bude kao do sada, premašit će SAD u ovom desetljeću.

Kina također razvija stratešku doktrinu i posturu vrijednu svoje ekonomske nadmoći, koja uključuje konvencionalnu, pomorsku, digitalnu, svemirsku i nuklearnu vojnu moć. Postoje mnogi načini da se kvantificira kinesko čudo, ništa manje u poređenju sa SAD-om. Ali, dovoljno je za nas ovdje da se osvrnemo na stoljeće od kako se SAD pojavio kao svjetska sila i kada je osnovana Komunistička partija Kine 1921. godine.

Pojas i put, vrijedan više hiljada milijardi dolara

U prvoj polovini Kina je iskusila previranja, dezintegraciju, stranu okupaciju i užasnu glad, koja je usmrtile desetke miliona ljudi, dok je SAD postao svjetska supersila, čineći 40 do 50 posto svjetske ekonomije.

Kina se počela sabirati tokom proteklih 50 godina, što se podudarilo s američkim priznanjem komunističke vlade i historijskom posjetom predsjednika Richarda Nixona 1972. godine, prvom posjetom jednog američkog predsjednika. Ali, tek nakon 10 godina, Kina je počela široko liberalizirati i industijalizirati svoju ekonomiju brzinom koja oduzima dah.

Pridruživanje Svjetskoj trgovinskoj organizaciji 2001. godine dovelo je Kinu do globalnog značaja kao “svjetsku fabriku“. U narednih 20 godina kineska ekonomija je naglo porasla od ekvivalenta od 13 posto američke ekonomije do 73 posto ove godine; što je petostruko uvećanje. U tom procesu je izvukla milione Kineza iz siromaštva.

Nadalje, Xijeva inicijativa Pojas i put (BRI), vrijedna više hiljada milijardi dolara, koja obuhvata više od 60 država, osigurala je Kini strateško uvećanje i geopolitičko širenje kao nikada prije. Zanimljivo je da su investicije u obnovljivu energiju dostigle novi maksimum od 57 posto BRI-jevih ukupnih energetskih projekata u 2020. godini.

SAD se možda nadao da će članstvo Kine značiti jeftinu uvoznu robu i umjerenost i demokratizaciju kineske vlade, ali na kraju je uspon Kine doveo do godišnjeg trgovinskog deficita od 300 milijardi dolara i Komunistička partija je, nažalost, pooštrila svoju vlast.

Washington gubi sredstva, kredibilnost i prijatelje

Dok se kinesko čudo odmotavalo, američka moć se nastavila raspadati tokom proteklih 20 godina, počevši s debaklima američkih ratova u Afganistanu, Iraku i širem Bliskom istoku te kroz finansijsku krizu i katastrofalni mandat Donalda Trumpa, dok je Washington gubio mnogo sredstava, kredibilnosti i utjecaja među prijateljima i neprijateljima širom svijeta.

U tom procesu je američki udio u svjetskoj ekonomiji pao gotovo upola na 22 posto. Zato se Biden, koji je pozvao Xija da ne dozvoli da njihova konkurencija pređe u sukob, mora pažljivo kretati nakon što završi samit kako bi osigurao da SAD ima neophodnu geopolitičku moć da odvrati ratobornu Kinu da napravi bilo kakve agresivne poteze u Aziji i šire.

Isto tako, kineski lider, koji se danas osjeća iznimno samopouzdano, treba da se suzdrži od pribjegavanja neugodnim sredstvima ili nepotrebnim prijetnjama koje bi mogle eskalirati u veliku konfrontaciju s opasnim posljedicama. Od toga zavisi dobrobit svijeta, odnosno njegov opstanak.

(RTVTK/AL JAZEERA)

Pročitajte...