Vesna Teršelič: Regija treba formirati fond za obeštećenje žrtava rata

Arhivska fotografija - 13. decembar 2017: Voditeljica "Documente - centra za suočavanje s prošlošću" Vesna Teršelič smatra kako je za pomirenje u regiji potrebno osnovati dobrovoljni fond za obeštećenje žrtava rata. Najvećim krivcem za rat u BiH vidi tadašnje vodstvo Srbije, potom i Hrvatske, ali uočava da i nakon haške presude šestorici nekadašnjih čelnika tzv. Herceg-Bosne ljudi još nisu spremni na suočavanje s prošlošću. ( Stipe Mayiç - Anadolu Agency )
– Nedvojbeno je najveća odgovornost za rat u BiH na tadašnjoj Miloševićevoj vlasti u Srbiji. Tadašnji predsjednik Franjo Tuđman sa Matom Bobanom u Herceg-Bosni je vodio pogrešnu politiku, postoji objektivna odgovornost za hrvatsko-bošnjački rat, smatra Vesna Teršelič, voditeljica “Documente – centra za suočavanje s prošlošću”

ZAGREB (AA) –  Voditeljica “Documente – centra za suočavanje s prošlošću” Vesna Teršelič smatra kako je za pomirenje u regiji potrebno osnovati dobrovoljni fond za obeštećenje žrtava rata. Najvećim krivcem za rat u BiH vidi tadašnje vodstvo Srbije, potom i Hrvatske, ali uočava da i nakon haške presude šestorici nekadašnjih čelnika tzv. Herceg-Bosne ljudi još nisu spremni na suočavanje s prošlošću, javlja Anadolu Agency (AA).

Teršelič smatra upitnim da će uskoro doći do smanjenja tenzija u Hrvatskoj u vezi sa slučajem Praljak i haške presude šestorci, kojom je izrečeno ukupno 111 godina zatvora za šestoricu bivših čelnika tzv. Herceg-Bosne i Hrvatskog vijeća obrane za ratne zločine nad bošnjačkim stanovništvom u BiH. Ona procjenjuje da još uvijek u cijeloj regiji postoje prisutni otpori u suočavanju s prošlošću.

„Ovo je konačno ozbiljna presuda. Činjenice o zločinima tijekom opsade Mostara, u logorima Dretelj i Heliodrom su utvrđene van razumne sumnje. Ukoliko izostane aktivni korak Republike Hrvatske prema BiH, a mislim da bi bilo mudro i neophodno započeti pregovore o vrsti obeštećenja, suočavanje s prošlošću će ići teško, jer postoji duboka polarizacija i u hrvatskom društvu i u društvu BiH“, smatra Teršelič.

– Delegirana odgovornost –

Upozorava na postojanje obitelji svih onih koji su izravno sudjelovali u ratovima 90-ih, koje su pogođene ovom presudom, kao i straha da će se, ukoliko se prizna patnja svih koji su ubijeni i koji su preživjeli logore, umanjiti stradanje svih koji su stradali u Hrvatskoj, u Vukovaru, Škabrnji i ostalim mjestima.

Teršelič tvrdi kako se od Haškog suda očekivalo da se odredi prema cjelini političke odgovornosti, što ipak nije njegova zadaća, već utvrđivanje krivice za slučaj šestorke i za druge zločine.

„Kad pogledate početak rada Tribunala i odluku Vijeća sigurnosti o njegovom osnivanju, vidimo da su političari Ujedinjenih naroda delegirali odgovornost jednom pravosudnom tijelu. To je nešto što mi dnevno gledamo u dnevnoj politici Hrvatske i svih postjugoslavenskih zemalja. Kad političari nešto ne mogu artikulirati, onda to delegiraju nekom drugom, najčešće pravosuđu“, izjavila je Teršelič.

Voditeljica Documente ocjenjuje kako Tribunal u Haagu nije savršeno odradio svoj posao, ali njezina ukupna ocjena o radu suda je više pozitivna nego negativna, posebno zato što je velik broj činjenica o zločinima utvrđen van razumne sumnje, što smatra jako važnim za izgradnju povjerenja.

Navodi da se očekivalo da će Tribunal donijeti stav kolika je odgovornost na tadašnjoj vlasti Srbije predvođenoj Slobodanom Miloševićem, a kolika na vlasti Republike Hrvatske.

„Nedvojbeno je najveća odgovornost za rat u BiH na tadašnjoj Miloševićevoj vlasti u Srbiji. Tadašnji predsjednik Franjo Tuđman sa Matom Bobanom u Herceg-Bosni je vodio pogrešnu politiku, postoji objektivna odgovornost za hrvatsko-bošnjački rat. Naravno, za rat su potrebne dvije strane, ali je apsolutno van svake sumnje da je tu veći dio odgovornosti na Hrvatskoj“, smatra Teršelič.

Točnim ocjenjuje da je mali broj zločina nad Hrvatima u srednjoj Bosni procesuiran, ali misli da se te stvari ne mogu promatrati procentualno jer pravosuđe radi svojim tempom.

Voditeljica Documente misli da bi bilo konstruktivno da vlade u regiji formiraju fond i zakone za obeštećenje žrtava unutar svojih država, jer obeštećenja, tvrdi, nisu adekvatna ni u jednoj od postjugoslavenskih država. Jednim od najvećih propusta Tribunala vidi činjenicu da nije imao nikakav fond za obeštećenje žrtava.

„Mi smo u stanju maksimalnog uznemirenja, time je veća odgovornost na vladama da rade na izgradnji pomirenja, a one to ne rade. Republika Hrvatska trenutno ima vodstvo na razini premijera i predsjednice koje šalje ambivalentne poruke“, upozorava Teršelič.

– Dogovor Hrvatske i Crne Gore kao primjer –

Kao dobre primjere rješavanja ovih pitanja vidi u dogovorima koje su Hrvatska i Crna Gora postigle u pregovorima o obeštećenju nakon rata. Naime, postignut je sporazum po kojem je Crna Gora pomogla u obnovi i razvoju Konavala, mjesta koje je bilo poharano u operacijama JNA uz podršku velikog broja vojnika iz Crne Gore. Između ovih dviju država, nakon postupka pred sudom u Podgorici za zločine u Morinju, postignut je i proces individualnog obeštećenja.

„Među Hrvatskom, BiH i Srbijom treba voditi pregovore kako ćemo jedni drugima pomoći na razini najviših predstavnika naših država. Kako će Hrvatska pomoći kroz razvoj s jedne strane, a kako s druge strane formirati fond za individualno obeštećenje koje se ne smije vezati samo uz sudske presude, jer je neminovno da se svi zločini neće moći istražiti i procesuirati“, poručuje Teršelič i dodaje:

„Ako nema dobre volje i ako se ne uviđa da je primjeren korak, u duhu pomirenja, obeštećenje, krenut će tužbe. Oni koji su preživjeli logore nisu oni koji bi trebali voditi računa hoće li doći do povišenih tenzija.“