U Islamskom centru predstavljena je knjiga “Islamska arhitektura i umjetnost u Hrvatskoj – Osmanska i suvremena baština” autora Zlatka Karača i Alena Žunića, javlja Anadolu Agency (AA).
Hrvatsko-engleska knjiga s brojnim ilustracijama i fotografijama dvojice autora donosi pregled postojanja islamske umjetnosti, arhitekture i kulture na području današnje Hrvatske od početaka do suvremenosti.
Profesor na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu Zlatko Karač naveo je kako se najstariji sloj islamske baštine u Hrvatskoj veže za 16. i 17. stoljeće, te kako je marginalno postojala ranija prisutnost islamske umjetnosti, ali bez prisutnih materijalnih tragova danas.
“Najstariji postojeći objekt izgrađen je oko 1500. godine, to je turski objekt Kula norinska u dolini Neretve, nakon čega je dva stoljeća prostor Hrvatske u većem dijelu bio pod osmanskom vlašću i unutar islamskog kulturnog kruga”, rekao je Karač.
Taj utjecaj potrajao je od 160 do 200 godina, ovisno o dijelu zemlje, a najduže je pod osmanskom vlašću ostalo pogranično područje oko Korduna, do kasnog 18. stoljeća, naveo je Karač.
Istaknuo je kako je hrvatski prostor zanimljiv zbog dodira islamskog svijeta i Zapada, prema Veneciji, Habsburzima i Mađarskoj.
“Ta crta razdvajanja bila je na dogled ili na puškomet, kada su bili ratovi na puškomet, kada je bio mir na dogled, pa dok je na zapadnim dijelovima Hrvatske cvala renesansa i barok, svega stotinjak ili dvjesto metara s druge strane cvala je paralelno neka nova islamska arhitektura”, pojasnio je Karač.
Sačuvane su do danas tri osmanske džamije, sve tri iz 16. stoljeća, potkupolnog tipa, i to zato što su bile pretvorene u katoličke crkve u prvim postturskim vremenima.
Riječ je džamiji u Đakovu koja je danas crkva posvećena Svim Svetima, džamiji u Drnišu koja je postala franjevačka crkva i džamiji na tvrđavi Klis.
Od profane arhitekture u knjizi se obrađuje i Maškovića han iz 17. stoljeća koji je danas konzervatorski dovršen, sačuvani su turbe i hamam u Iloku te tragovi drugih građevina, a postoje i brojni predmeti kao dio muzejske građe.
Na knjizi su dvojica autora radili cijelo desetljeće, tematski se podijelivši na povijesni sloj, koji se odnosi na islam i osmansko razdoblje u 16. i 17. stoljeću koji supostoji s renesansom u Europi, te na suvremeni sloj koji se odnosi na 20. i 21. stoljeće, a kojeg je obradio docent na Erhitektonskom faultetu u Zagrebu Alen Žunić.
Žunić je istaknuo kako između ovih dvaju slojeva postoji diskontinuitet od dvjesto godina, kroz 18. i 19. stoljeće, kada nema islamske arhitekture i izgradnje na prostoru Hrvatske.
“Nakon tih dvjesto godina diskontinuiteta bila je potiskivana ideja o islamskoj arhitekturi, umjetnosti i kulturi kod nas, tako da tek početkom 20. stoljeća počinju inicijative za izgradnju džamije u Hrvatskoj, najprije u Zagrebu”, kazao je.
Žunić je istaknuo kako je naznačajnija džamija izgrađena u 20. stoljeću ona koja je stajala na Trgu žrtava fašizma u Zagrebu i koja je nastala pretvaranjem Doma likovnih umjetnika u džamiju za vrijeme NDH, a dolaskom komunističke vlasti biva srušena.
Naglasio je kako je riječka džamija izgrađena u 21. stoljeću dokaz kontinuiteta islamske arhitekture u suvremenosti.
Na području Hrvatske postoje i djeluju tri džamije, najstarija iz tog perioda je džamija u Gunji, koja je prva namjenski projektirana džamija u moderno vrijeme, izgrađena 1969. godine, tristo godina nakon posljednje islamske gradnje na ovom prostoru.
Kronološki druga u suvremenosti je Zagrebačka džamija s Islamskim centrom, završena 1987., a posljednja je Riječka džamija koj je idejno osmislio Dušan Džamonja.