Ćatićevi dani kulture: Nagrađene pjesme sa 7. konkursa za pjesničku književnu nagradu “Musa Ćazim Ćatić”

Poštovani prijatelji kulture.

Povodom Ćatićevih dana kulture i stvaralaštva od 12. marta do 6. aprila objavljivat ćemo pjesme sa 7. konkursa koje ste posvetili pjesniku Ćatiću.

I ovaj, sedmi po redu, konkurs za pjesničku književnu nagradu “Musa Ćazim Ćatić”okupio je pjesnike i njihovu poeziju na jedno mjesto, a njegova realizacija predstavlja podsjećanje na našeg velikog bosanskohercegovačkog pjesnika čije ime nosi ovo Udruženje i ova književna nagrada.

 

Na osnovu raspisanog natječaja Kulturnog udruženja ,,Musa Ćazim Ćatić” za pjesničku nagradu ,,Musa Ćazim Ćatić” za 2020. godinu, žiri u sastavu: književnik Mirsad Bećirbašić (predsjednik), književnica Rašida Muhić, književnik Arif Odobašić i profesorica Dževida Porobić, dana 01. 02. 2021. godine izabrao je između 299 prijavljenih autora i pristiglih pjesama trideset onih koje su ušle u najuži izbor za nagrade i među njima pobjednike i dobitnike nagrade ,,Musa Ćazim Ćatić” te dobitnike druge, treće i četvrte nagrade:                                                                                                      

 

Zlatna plaketa

 Prvo mjesto dijele:                                                                                                                                       1. mjesto, Senada Užičanin, Tuzla – „Nevakat“                                                                                                                                              1. mjesto, Patrik Weiss, Rijeka – „Kao da spavaš“                                                                                                                 1. mjesto, Nada Pranjković-Kovač, USA – „ Moja riječ“  

           

Srebrena plaketa

Drugo mjesto dijele:                                                                                     

  1. mjesto, Dinko Osmančević, Banja Luka – „Tuga, „ 2. mjesto, Ivan Gaćina, Zadar – „Dom za Musine izgubljene pjesme“
  2. mjesto, Kemal Ljevaković, Tešanjka – „Lijepa je poput hvalospjeva“
  3. mjesto, Mediha Kapetanović, Počitelj – „ Cvjetovi kestena“

             

 

Bronzana plaketa                                                                                           

Treće mjesto dijele:                                                                                                                                                         3. mjesto, Goran Pilipović, Banja Luka – „Životu…!“                                                                                               

  1. mjesto, Muamer – Mušo Avdić, Trebinje – „Ispovijest jednog bohema“
  2. mjesto, Amela Avdić Unkić, Gradačac – „Izgubljeni u vremenu“
  3. mjesto, Svetlana Pešić, Srbija – „Ispisuj me suncem – čitaj kao sjaj“

                       

 

 

Senada Užičanin, Tuzla  1. mjesto

 

NEVAKAT

 

O pjesniče, nisu li tvoje boemske lože ostale tek pusta

varka za recipijenta

nedorečena tražilica sreće ili šum utvara što gmižu nad Letom

 

Znaš, jedna bogatašica za sirotog je slijepa

tamna mreža očne vjeđe joj stišće

putevi su prosuti ispod skuta za putnika što joj tijelo gužva

i šarene laže niže

 

Grješnik je okupan nečistom krvlju

ne premeće zrnje nit skrušeno moli

pokajanje ljudskom rodu daleko je od uma kao

i smisao za ljepotom 

 

Znaš, od sjene bježahu ljudi kad ubogi za pomoć ištu

desnicom ne skrivaju srcu mio dar

već prosto, pogled upru u očima nevidljivo

primamljivo za gozbu i žal

 

O pjesniče, moja ispovijest, nalik je na tvoju

ulizica što smradnim stopama kroče i hljeb ne zalivaju znojem

puna je kaca

(samosvjesnost bješe tek Dalijev sat što klizi niz otopljeni razum

vapeć za slobodom)

 

iz nje izviru savijena pera, plavi trag što brišu i redaka broj

 

Znaš, nevakat je kucnuo za one što sanjari jesu

ledna krila uzglavlje im vrelo

tvoj svehli listak, u pomen svima, nečujno šišti sa goleti

jer, tamo, gdje čovjek zatočen biva

usud je trag

za nemir i bol

 

O pjesniče, otkako si otišao hodnicima svijetlog praha

nevin poput rose, pružio ruku za bijele sablasti

u aleji što snatre nad neznanim prolaznikom

zamrle su srebrene jeke

utihle nad drhtavim stablom života

nevakat se ušunjao u pore evolucije

slaveć metamorfozu

živih ideala

 

 

 

 

 

Patrik Weiss, Rijeka, Hrvatska  1. mjesto

 

KAO DA SPAVAŠ

 

Kada sam se vratio

nebo je bilo niže nego onda kada sam odlazio

i ptice su bile crnje i rijeka tiha poput usamljena djeteta,

a ti među kupinama ista,

kao da spavaš.

 

Prilazim ti, radujem tvome glasu,

a glasa nigdje, ni pogleda,

ni osmijeha, dodira,

sve je oštro i teško kao pod starim kamenom,

a ti još uvijek lijepa,

kao da spavaš.

 

Tražim snage da se nadam,

da ne pronađem suzu

u ovim našim očima pobjeda

koje ipak možda govore

kako je sve uzaludni trud međusobna poraza,

a ti i dalje mirna i plaha

kao da spavaš.

 

Osjetim kako više ne odjekuje

taj radosni šum mlada srca

i kako se svaka riječ stare pjesme opire

glasu koji pucketa od bola, a ti šutiš

bez zlobe i straha, bez suze i daha

kao da je Sunce još uvijek visoko,

i kao da je žega, a ti premorena spavaš.

 

Ovaj mrak koji pada na nisko i naborano čelo

mene već eto tako nepravedno stara,

i tvoje tako nježno, al’ hladno

tebe tako stravično ostavljene toliko mladom

neka ne bude plah i neka obgrli ovo što je ostalo od nas

samo trenutno razdvojenih i samih,

neka nas stisne što bliže jedno drugomu,

mene koji kao da ružno sanjam

i tebe koja ušutkana

kao da samo čekajuć‘ me

sretna spavaš.

 

 

 

Nada Pranjković-Kovač, USA  1. mjesto

 

Moja riječ

 

Ja osamljen sam svijet

pa sam načas sitno korijenje

što će buknuti iz zemlje,

a onda sam dug put

kojim odlaze prognani.

I plaha sam rijeka,

ispod šiblja što nepovratno otiče,

noseći na sebi beskrajno vrijeme.

Ja sam svjetlost u prozoru napuštenog hrama,

i ljubav sam zaboravljena,

i smrt što čeka pravedne.

 

 Život udavljen u tvrđavi.

I svilena marama na kojoj drijemaju izvezene ptice.

Ja sam pjesnikova sjena.

Put sam kojim se vraća,

strah sam i osveta sam.

Ja sam zloslutni konjanik

što strpljivo čeka u neizvjesnoj noći.

Izdaja sam i savjest što bunca u ludilu.

Ja sam uska staza

kojom se ulazi u zasjenčenu avliju…

I hlad ispod lipe.

 Misao sam  što

dovodi vjeru u pitanje i

noć sam opraštanja grijeha.

Ja se odričem ljubavi u ime ljubavi.

Povratak sam,

i crven mač i uzaludnost rata sam.

Vječnost na kaldrmi i

molitva u noći onih koji se nadaju.

Ljekovit mir, istina i čas…

đurđevska sam noć i

zaboravljeni ratnik

sa ožiljkom u sjećanju;

vrata na koja niko ne smije da zakuca.

Ja sam promjena

i lavež psa što se proteže kroz noć.

Početak i kraj jednog sna,

i svijeća i goruća  želja.

I nesigurnost istine.

Zaljuljano zvono, polegla trava.

Susret sam i odlazak.

Zavičaj…i zaborav…i pamćenje sam.

 

Varka sam i proljetna livada,

na staračkom koljenu otvoren Kuran,

dodir ruke i uspomena….

odsutnost sam i patnja.

I stećak sam ispod kojeg skrivam ljubav.

Zemlja sam iz koje niču humke.

Ja sam prolaznost,

suza  što je zastala u sjenci trepavice…

Tuđa sam, noć sjećanja sam..

I poezija na grudima…ezan u ljetno veče.

I prijatna bol samoće.

Ja sam mastilo kojim je ispisana knjiga,

a riječi njene iscurile u moj krvotok..

I pokušaj sam, neuspješan,

da zaboravim misao moju o tebi.

 

 

 

 

 

Dinko Osmančević, Banja Luka  2. mjesto

TUGA

 

Sunce miluje prozore,

Na otvorenoj verandi,

Nevelike kuće,

Muškarac i žena sjede,

Oči im suzne,

Na stolu džezva i tri fildžana,

U dva fildžana kafa,

Treći je prazan,

Na bijelom zidu,

Smrtovnica starice.

 

 

 

 

 

Ivan Gaćina, ZADAR  2. mjesto

 

Dom za Musine izgubljene pjesme

 

Za vrijeme jacije, odlučio sam udomiti Musine pjesme,

i predati njihovu ljepotu začaranoj, transcendentnoj dugi

koja se granala iz dženneta prema središtu Kumove slame,

kako bi meleci, spuštajući se niz nebeske svjetove,

mogli obojiti auru dunjaluka nijansama života,

i kako bi se džamijske molitve mogle uspinjati do kraljevstva Svemoćnog.

 

Uz tajanstveni poj ezana koji spaja sazviježđa u ruže ljubavi,

Musine pjesme, prosute poput dragulja na noćnome nebu,

objedinjuju nur i sabur u sjajotok božanstvene harmonije,

a smisao im je zapisan zlaćanim murećepom na platnu budućnosti

koje se odmotava oko planete zemlje i širi bezuvjetnu ljubav,

okrunjujući Bosnu, vedru i preporođenu, velom istorijske slave.

 

Dok sam kročio nepojamnom zemljom piramida,

silnice svesionih rima oslobađale su randevu raspetog mi srca

kako bih mogao nahraniti gladne golubove mrvicama ljubavi,

a šumor Neretve naplavljivao je okrepljenu dušu vjerom i nadom,

kada sam, posve nenadano, počeo tonuti u duboku svjetlost

koja je prekinula reminiscencu u kojoj sam istraživao sebstvo.

 

U šumi zaboravljenih versa, ispod džinovskoga hrasta,

pao sam na sedždu kako bih mogao sakupiti ideale svetosti,

a kad mi je Musa, veličanstven i tajnovit, u bijeloj haljini,

povjerio mrtvouzicu od svojih zlaćanih ljubavnih versa,

počeo sam graditi dom za njegove izgubljene pjesme

kako bi svojom ljepotom mogle uzdići klonulo čovječanstvo.

 

Nakon što me proveo kroz atrij, oslikan dubinama svijesti,

Musa mi je pokazao neke kosmičke misterije,

a dok je nestajao u daljini, na krilima vanvremenske dove,

odlomio sam dio duše opervažen ezoteričnim spoznajama

i zamotao čarobne, (ne)zbrinute pjevopoje u zvjezdanu kadifu

kako bi ih novo praskozorje moglo sačuvati za sva vremena.

 

 

 

Kemal Ljevaković, Tešanjka  2. mjesto

 

LIJEPA JE POPUT HVALOSPJEVA

 

Mjesečinom svijetli, sija s lica neljubljena:

osmijeh – sjajnih opoj-čina i

bljesak sa usana što mi slatki cjèlov soče,

sija treptaj oka ribooka.

 

Kose raspletene, zlatne vlasi diljem pleća i ramena

i uvojci povrh čela. Kose nemršene.

Puce na prsima raskopčano,

pa me čara čarom iz njedara.

 

Povjetarcu ja zavidan što je dodiruje

miluje, i anfas i iz profila, nježno obavija,  

dok naš sokak cijeli tvorim u njen korak

i u stas joj, što ga svil’na odora reljefno sakriva.

 

Đul-behara njom se vija, pa me nosi

u perivoje rajske i u lepršave pokrete hurije

dajuć’ joj morske Sirene obličje i jedrínā poj,

žeđ prsi, pa pršte joj zovi, u zjene mi zaljubljene.

 

Bijelom magijom je razotkrivam.

u Evu kostimiram. Ni jedna joj ravna nije.

Vidam rane ljubavne u elegični pjev.

U snove sahranjujem iluzije. I u psàlam spjev.

 

 

 

 

 

 Mediha Kapetanović, Čapljina  2. mjesto

 

 

CVJETOVI KESTENA

 

 

Lahko se na vjetrometini brzokrilni prelome

 

dok tamom putuju, prvi akordi u stihovima,

 

a htjeli bi da obasjaju, stare staze prekrivene

 

i kaldrmu, da ne ostane u nijemim tragovima.

 

 

Bolna je svaka, iskrena pjesnikova ispovijest!

 

Mnoge ljubavi u ambisu nepotomstva su pale

 

na krilima varljivih snova, ko gole náde test.

 

I ruže vjetrovi lome, i vitlaju da ne bi mirisale!

 

 

Alima jedan pjesnik! Velik! Nikad nije plako!

 

Nesrećan, a pregršt pjesama znao je stvoriti.

 

I zanos i kajanje iz sebe iznjedriti podjednako,

 

a u grudima pjesme o smrti i životu isto nositi.

 

 

Moje su samo prosute po zemli, u fazi čekanja,

 

na proljetnoj kiši, u svakodnevnim zabludama,

 

i ne znam kako je bolno, osjećanje pokajanja

 

i nadmoćnost duha nad prolaznim strastima.

 

 

Rasuh rime, ko cvjetove kestena – za oproštaj

 

po poljima makova. Crveni pupoljci –  propupaše.

 

Pjesnikova ispružena ruka iskrom odleti u smiraj

 

i  ko staro srebro rijekom – stihovi zasvjetliše.

 

Goran (Rade) PILIPOVIĆ, Banja Luka  3. mjesto

 

Ž I V O T U … !

 

Ni neveri ne vjerujem, živote! – od praha do praha, vječito što traješ

Kažu li ti – tvoj jedrenjak luci mirnoj vala, trupa hroma, umorna od vala

Međ’ hridima zore treptaj, nijemoj tmini ulov lak, jarbolima i jedrima, vjetra vrlog prijetnje znak

 

Varka je to, samo!

 

Kad kažu da tebi nije do proljeća cvjetnog, onog ko prije – mirisa lipe, ruže u cvatu

Da tebi …, tebi da nije do sna što daleku javu snije

 

Ne vjeruj, ne vjeruj – nikad!, jer

 

Slutio nisi da ćeš ikad – dotaći ljubav, prepoznatsreću, spoznati radost što nisi nikad

U bajku se skriti – pudlica na lančiću, zmaj na končiću, ptica i maca, i tigar strašni, alko fol

U sanji nevina dječaka biti

 

Mislio, star sam – grub ko nekad, mislio, strog sam – al više nikad

Brojim do deset, bojanku bojim, „Legokockama tornjeve strojim

Radujem se svakom novom danu, u susret Života rođendanu

 

Živote!, od praha do praha – Ti

 

Ja bih … da mirišem, i sladak da budem

U dlan da se pretvorim, ili sunca trak, zvjezdica u oku, maestrala zrak

Sve mi nešto višak, a moglo bi manje – u miso se denuh, bezobličjem tražim

Možda neki snovi jorgovan sanjaju, i crvene trešnje na dlanu im zriju

Ja bih da zasvijetlim uz topline prah, daljinama budem maestrala dah

Zvjezdicom da bljesnem …

 

Živote!, od praha – Ti

I sve što jesam ostavljam Tebi, zauvijek sretan, jer smo se sreli

 

Gle, mlad jedrenjak se sprema – uzdah, umjesto južnog vjetra, bijelim jedrima za huk

U daljini svjetionik – zvjezdice treptaji

Pramcu da svijetle

Put!

 

 Muamer – Mušo Avdić, Trebinje  3. mjesto

 

 ISPOVJEST JEDNOG BOHEMA

(u čast Musi Ćazimu Ćatiću)

 

Dođe mi počesto pa me svog ponese,

tuga pregolema i jad nekazani.

Pa, po sebi rijem, pa se pitam gdje se,

razbi splav života, kud odoše dani.

 

Saznadoh težinu jedne cigle suze,

na vrelini bolno ispružena dlana.

Za mladošću što je u pupoljku uze,

nova zavjetnica čovjekovih dana.

 

I vrištah u strahu od samoće srca,

od leda, od grada na proljeća duše.

I saznadoh šta znači kada čovjek grca

za ljepotom snova, što se sami ruše.

 

Ljubio sam žurno k’o i doba što je,

čovjeka u ženi i smisao ženu.

Al’ mjesto granita, vrijeme nosilo je,

u tkanja ljubavi samo morsku pjenu.

 

Nalazio sve pjesme zorne, bodre,

puštao iz grla u cvanuća cvjetna.

Pa su išle pjesme u visine modre,

i vraćale otpjev od mene presretna.

 

Al’ mi, eto, dođe, pa me svog ponese,

tuga pregolema i jad nekazani.

Pa, po sebi rijem, pa se pitam gdje se,

razbi splav života, kud odoše dani.

 

 

 

 

 

Amela Avdić Unkić, Gradačac  3. mjesto

 

 Izgubljeni u vremenu

 

„A njih smijeniše zli potomci, koji molitvu napustiše i za požudama pođoše;…(Kur’an, XIX-59)

 

U danu kad je svaka

nedvosmislena insinuacija

i nagovještaj boljeg sutra

čista apstrakcija.

 

U vremenu kad imaju sve,

svu zamislivu materiju,

ali im srca prazna.

Gomilaju još više

kao da žele da im duša ne sazna,

da ne vidi

bezdni bezdan

koji zalud pokušavaju da ispune.

 

U vaktu kulta tijela

kad jedino je bitno

kakva su nam odijela.

A čistoća duše

ili bistrina uma

su čisti luksuz,

koji si ne može priuštiti

svaki ugursuz,

već samo onaj koji je,

naizgled,

zalutao u vremenu

i traži vrijednost bezvremenu.

 

 

 

Svetlana Pešić, Srbija  3. mjesto

 

ISPISUJ ME SUNCEM – ČITAJ KAO SJAJ

Tako neka mi srce istočnjak osnaži

Da razmrsim puteve koji vode ka savršenstvu samoće

Neka putujući stignem u predeo gde važi

Sve što je od vreline greha i snova koji lede voće

 

Tajnu mi šapući – puštam da me ispisuješ

Ja sam nova priča puna zamršenih zapleta i dvosmislenih reči

Iskustvo pod noge dok olovku zaezuješ

Neću da budem tek vidarica koja tuđe rane leči

 

Nemoj od mene činiti nečiju šarenu zastavu

Gadljiva sam na simbole kojima se podmeću laži i prevare

Zbog moći nedostojnih neću da svoju glavu

Izdam u najam papirnatom liku za maskenbale i vašare

 

Čeznem da budem slična tebi svet tvoreći

Da snage oprobam u glini i veštini ni iz čega

Da gradim rušim trajem zakone svoje zboreći

Oprosti drsko je ne vidim ni pred nosom a kamo li iza brega

 

Gotova… Nasloniću uho na ova slova

Čujem – u svakom kucaju srca dalekih zvezdanih rojeva

Na rođenju zbunio si me sa bezbroj naslova

Sve sami anagrami čudesa ukazanja budućih bojeva

 

Kad se poslednji moj red u prah preobrati

I sklope korice dišuće knjige nad poznatim kida se vreme

Da l’ ću ovu sebe u budućem prepoznati

Novi ljudi ispisujuć’ svoje knjige da l’ će pročitati mene