Poštovani prijatelji kulture.
Povodom Ćatićevih dana kulture i stvaralaštva od 12. marta do 6. aprila objavljivat ćemo pjesme sa 7. konkursa koje ste posvetili pjesniku Ćatiću.
I ovaj, sedmi po redu, konkurs za pjesničku književnu nagradu “Musa Ćazim Ćatić”okupio je pjesnike i njihovu poeziju na jedno mjesto, a njegova realizacija predstavlja podsjećanje na našeg velikog bosanskohercegovačkog pjesnika čije ime nosi ovo Udruženje i ova književna nagrada.
Na osnovu raspisanog natječaja Kulturnog udruženja ,,Musa Ćazim Ćatić” za pjesničku nagradu ,,Musa Ćazim Ćatić” za 2020. godinu, žiri u sastavu: književnik Mirsad Bećirbašić (predsjednik), književnica Rašida Muhić, književnik Arif Odobašić i profesorica Dževida Porobić, dana 01. 02. 2021. godine izabrao je između 299 prijavljenih autora i pristiglih pjesama trideset onih koje su ušle u najuži izbor za nagrade i među njima pobjednike i dobitnike nagrade ,,Musa Ćazim Ćatić” te dobitnike druge, treće i četvrte nagrade:
Zlatna plaketa
Prvo mjesto dijele: 1. mjesto, Senada Užičanin, Tuzla – „Nevakat“ 1. mjesto, Patrik Weiss, Rijeka – „Kao da spavaš“ 1. mjesto, Nada Pranjković-Kovač, USA – „ Moja riječ“
Srebrena plaketa
Drugo mjesto dijele:
- mjesto, Dinko Osmančević, Banja Luka – „Tuga, „ 2. mjesto, Ivan Gaćina, Zadar – „Dom za Musine izgubljene pjesme“
- mjesto, Kemal Ljevaković, Tešanjka – „Lijepa je poput hvalospjeva“
- mjesto, Mediha Kapetanović, Počitelj – „ Cvjetovi kestena“
Bronzana plaketa
Treće mjesto dijele: 3. mjesto, Goran Pilipović, Banja Luka – „Životu…!“
- mjesto, Muamer – Mušo Avdić, Trebinje – „Ispovijest jednog bohema“
- mjesto, Amela Avdić Unkić, Gradačac – „Izgubljeni u vremenu“
- mjesto, Svetlana Pešić, Srbija – „Ispisuj me suncem – čitaj kao sjaj“
Senada Užičanin, Tuzla 1. mjesto
NEVAKAT
O pjesniče, nisu li tvoje boemske lože ostale tek pusta
varka za recipijenta
nedorečena tražilica sreće ili šum utvara što gmižu nad Letom
Znaš, jedna bogatašica za sirotog je slijepa
tamna mreža očne vjeđe joj stišće
putevi su prosuti ispod skuta za putnika što joj tijelo gužva
i šarene laže niže
Grješnik je okupan nečistom krvlju
ne premeće zrnje nit skrušeno moli
pokajanje ljudskom rodu daleko je od uma kao
i smisao za ljepotom
Znaš, od sjene bježahu ljudi kad ubogi za pomoć ištu
desnicom ne skrivaju srcu mio dar
već prosto, pogled upru u očima nevidljivo
primamljivo za gozbu i žal
O pjesniče, moja ispovijest, nalik je na tvoju
ulizica što smradnim stopama kroče i hljeb ne zalivaju znojem
puna je kaca
(samosvjesnost bješe tek Dalijev sat što klizi niz otopljeni razum
vapeć za slobodom)
iz nje izviru savijena pera, plavi trag što brišu i redaka broj
Znaš, nevakat je kucnuo za one što sanjari jesu
ledna krila uzglavlje im vrelo
tvoj svehli listak, u pomen svima, nečujno šišti sa goleti
jer, tamo, gdje čovjek zatočen biva
usud je trag
za nemir i bol
O pjesniče, otkako si otišao hodnicima svijetlog praha
nevin poput rose, pružio ruku za bijele sablasti
u aleji što snatre nad neznanim prolaznikom
zamrle su srebrene jeke
utihle nad drhtavim stablom života
nevakat se ušunjao u pore evolucije
slaveć metamorfozu
živih ideala
Patrik Weiss, Rijeka, Hrvatska 1. mjesto
KAO DA SPAVAŠ
Kada sam se vratio
nebo je bilo niže nego onda kada sam odlazio
i ptice su bile crnje i rijeka tiha poput usamljena djeteta,
a ti među kupinama ista,
kao da spavaš.
Prilazim ti, radujem tvome glasu,
a glasa nigdje, ni pogleda,
ni osmijeha, dodira,
sve je oštro i teško kao pod starim kamenom,
a ti još uvijek lijepa,
kao da spavaš.
Tražim snage da se nadam,
da ne pronađem suzu
u ovim našim očima pobjeda
koje ipak možda govore
kako je sve uzaludni trud međusobna poraza,
a ti i dalje mirna i plaha
kao da spavaš.
Osjetim kako više ne odjekuje
taj radosni šum mlada srca
i kako se svaka riječ stare pjesme opire
glasu koji pucketa od bola, a ti šutiš
bez zlobe i straha, bez suze i daha
kao da je Sunce još uvijek visoko,
i kao da je žega, a ti premorena spavaš.
Ovaj mrak koji pada na nisko i naborano čelo
mene već eto tako nepravedno stara,
i tvoje tako nježno, al’ hladno
tebe tako stravično ostavljene toliko mladom
neka ne bude plah i neka obgrli ovo što je ostalo od nas
samo trenutno razdvojenih i samih,
neka nas stisne što bliže jedno drugomu,
mene koji kao da ružno sanjam
i tebe koja ušutkana
kao da samo čekajuć‘ me
sretna spavaš.
Nada Pranjković-Kovač, USA 1. mjesto
Moja riječ
Ja osamljen sam svijet
pa sam načas sitno korijenje
što će buknuti iz zemlje,
a onda sam dug put
kojim odlaze prognani.
I plaha sam rijeka,
ispod šiblja što nepovratno otiče,
noseći na sebi beskrajno vrijeme.
Ja sam svjetlost u prozoru napuštenog hrama,
i ljubav sam zaboravljena,
i smrt što čeka pravedne.
Život udavljen u tvrđavi.
I svilena marama na kojoj drijemaju izvezene ptice.
Ja sam pjesnikova sjena.
Put sam kojim se vraća,
strah sam i osveta sam.
Ja sam zloslutni konjanik
što strpljivo čeka u neizvjesnoj noći.
Izdaja sam i savjest što bunca u ludilu.
Ja sam uska staza
kojom se ulazi u zasjenčenu avliju…
I hlad ispod lipe.
Misao sam što
dovodi vjeru u pitanje i
noć sam opraštanja grijeha.
Ja se odričem ljubavi u ime ljubavi.
Povratak sam,
i crven mač i uzaludnost rata sam.
Vječnost na kaldrmi i
molitva u noći onih koji se nadaju.
Ljekovit mir, istina i čas…
đurđevska sam noć i
zaboravljeni ratnik
sa ožiljkom u sjećanju;
vrata na koja niko ne smije da zakuca.
Ja sam promjena
i lavež psa što se proteže kroz noć.
Početak i kraj jednog sna,
i svijeća i goruća želja.
I nesigurnost istine.
Zaljuljano zvono, polegla trava.
Susret sam i odlazak.
Zavičaj…i zaborav…i pamćenje sam.
Varka sam i proljetna livada,
na staračkom koljenu otvoren Kur’an,
dodir ruke i uspomena….
odsutnost sam i patnja.
I stećak sam ispod kojeg skrivam ljubav.
Zemlja sam iz koje niču humke.
Ja sam prolaznost,
suza što je zastala u sjenci trepavice…
Tuđa sam, noć sjećanja sam..
I poezija na grudima…ezan u ljetno veče.
I prijatna bol samoće.
Ja sam mastilo kojim je ispisana knjiga,
a riječi njene iscurile u moj krvotok..
I pokušaj sam, neuspješan,
da zaboravim misao moju o tebi.
Dinko Osmančević, Banja Luka 2. mjesto
TUGA
Sunce miluje prozore,
Na otvorenoj verandi,
Nevelike kuće,
Muškarac i žena sjede,
Oči im suzne,
Na stolu džezva i tri fildžana,
U dva fildžana kafa,
Treći je prazan,
Na bijelom zidu,
Smrtovnica starice.
Ivan Gaćina, ZADAR 2. mjesto
Dom za Musine izgubljene pjesme
Za vrijeme jacije, odlučio sam udomiti Musine pjesme,
i predati njihovu ljepotu začaranoj, transcendentnoj dugi
koja se granala iz dženneta prema središtu Kumove slame,
kako bi meleci, spuštajući se niz nebeske svjetove,
mogli obojiti auru dunjaluka nijansama života,
i kako bi se džamijske molitve mogle uspinjati do kraljevstva Svemoćnog.
Uz tajanstveni poj ezana koji spaja sazviježđa u ruže ljubavi,
Musine pjesme, prosute poput dragulja na noćnome nebu,
objedinjuju nur i sabur u sjajotok božanstvene harmonije,
a smisao im je zapisan zlaćanim murećepom na platnu budućnosti
koje se odmotava oko planete zemlje i širi bezuvjetnu ljubav,
okrunjujući Bosnu, vedru i preporođenu, velom istorijske slave.
Dok sam kročio nepojamnom zemljom piramida,
silnice svesionih rima oslobađale su randevu raspetog mi srca
kako bih mogao nahraniti gladne golubove mrvicama ljubavi,
a šumor Neretve naplavljivao je okrepljenu dušu vjerom i nadom,
kada sam, posve nenadano, počeo tonuti u duboku svjetlost
koja je prekinula reminiscencu u kojoj sam istraživao sebstvo.
U šumi zaboravljenih versa, ispod džinovskoga hrasta,
pao sam na sedždu kako bih mogao sakupiti ideale svetosti,
a kad mi je Musa, veličanstven i tajnovit, u bijeloj haljini,
povjerio mrtvouzicu od svojih zlaćanih ljubavnih versa,
počeo sam graditi dom za njegove izgubljene pjesme
kako bi svojom ljepotom mogle uzdići klonulo čovječanstvo.
Nakon što me proveo kroz atrij, oslikan dubinama svijesti,
Musa mi je pokazao neke kosmičke misterije,
a dok je nestajao u daljini, na krilima vanvremenske dove,
odlomio sam dio duše opervažen ezoteričnim spoznajama
i zamotao čarobne, (ne)zbrinute pjevopoje u zvjezdanu kadifu
kako bi ih novo praskozorje moglo sačuvati za sva vremena.
Kemal Ljevaković, Tešanjka 2. mjesto
LIJEPA JE POPUT HVALOSPJEVA
Mjesečinom svijetli, sija s lica neljubljena:
osmijeh – sjajnih opoj-čina i
bljesak sa usana što mi slatki cjèlov soče,
sija treptaj oka ribooka.
Kose raspletene, zlatne vlasi diljem pleća i ramena
i uvojci povrh čela. Kose nemršene.
Puce na prsima raskopčano,
pa me čara čarom iz njedara.
Povjetarcu ja zavidan što je dodiruje
miluje, i anfas i iz profila, nježno obavija,
dok naš sokak cijeli tvorim u njen korak
i u stas joj, što ga svil'na odora reljefno sakriva.
Đul-behara njom se vija, pa me nosi
u perivoje rajske i u lepršave pokrete hurije
dajuć’ joj morske Sirene obličje i jedrínā poj,
žeđ prsi, pa pršte joj zovi, u zjene mi zaljubljene.
Bijelom magijom je razotkrivam.
u Evu kostimiram. Ni jedna joj ravna nije.
Vidam rane ljubavne u elegični pjev.
U snove sahranjujem iluzije. I u psàlam spjev.
Mediha Kapetanović, Čapljina 2. mjesto
CVJETOVI KESTENA
Lahko se na vjetrometini brzokrilni prelome
dok tamom putuju, prvi akordi u stihovima,
a htjeli bi da obasjaju, stare staze prekrivene
i kaldrmu, da ne ostane u nijemim tragovima.
Bolna je svaka, iskrena pjesnikova ispovijest!
Mnoge ljubavi u ambisu nepotomstva su pale
na krilima varljivih snova, k’o gole náde test.
I ruže vjetrovi lome, i vitlaju da ne bi mirisale!
Al’ ima jedan pjesnik! Velik! Nikad nije plak’o!
Nesrećan, a pregršt pjesama znao je stvoriti.
I zanos i kajanje iz sebe iznjedriti podjednako,
a u grudima pjesme o smrti i životu isto nositi.
Moje su samo prosute po zemli, u fazi čekanja,
na proljetnoj kiši, u svakodnevnim zabludama,
i ne znam kako je bolno, osjećanje pokajanja
i nadmoćnost duha nad prolaznim strastima.
Rasuh rime, k’o cvjetove kestena – za oproštaj
po poljima makova. Crveni pupoljci – propupaše.
Pjesnikova ispružena ruka iskrom odleti u smiraj
i k’o staro srebro rijekom – stihovi zasvjetliše.
Goran (Rade) PILIPOVIĆ, Banja Luka 3. mjesto
Ž I V O T U … !
Ni neveri ne vjerujem, živote! – od praha do praha, vječito što traješ
Kažu li ti – tvoj jedrenjak luci mirnoj vala, trupa hroma, umorna od vala
Međ’ hridima zore treptaj, nijemoj tmini ulov lak, jarbolima i jedrima, vjetra vrlog prijetnje znak
Varka je to, samo!
Kad kažu da tebi nije do proljeća cvjetnog, onog k’o prije – mirisa lipe, ruže u cvatu
Da tebi …, tebi da nije do sna što daleku javu snije
Ne vjeruj, ne vjeruj – nikad!, jer
Slutio nisi da ćeš ikad – dotaći ljubav, prepoznat’ sreću, spoznati radost što nisi nikad
U bajku se skriti – pudlica na lančiću, zmaj na končiću, ptica i maca, i tigar strašni, al’ k’o fol
U sanji nevina dječaka biti
Mislio, star sam – grub k’o nekad, mislio, strog sam – a’l više nikad
Brojim do deset, bojanku bojim, „Lego“ kockama tornjeve strojim
Radujem se svakom novom danu, u susret Života rođendanu
Živote!, od praha do praha – Ti
Ja bih … da mirišem, i sladak da budem
U dlan da se pretvorim, ili sunca trak, zvjezdica u oku, maestrala zrak
Sve mi nešto višak, a moglo bi manje – u mis’o se denuh, bezobličjem tražim
Možda neki snovi jorgovan sanjaju, i crvene trešnje na dlanu im zriju
Ja bih da zasvijetlim uz topline prah, daljinama budem maestrala dah
Zvjezdicom da bljesnem …
Živote!, od praha – Ti
I sve što jesam ostavljam Tebi, zauvijek sretan, jer smo se sreli
Gle, mlad jedrenjak se sprema – uzdah, umjesto južnog vjetra, bijelim jedrima za huk
U daljini svjetionik – zvjezdice treptaji
Pramcu da svijetle
Put!
Muamer – Mušo Avdić, Trebinje 3. mjesto
ISPOVJEST JEDNOG BOHEMA
(u čast Musi Ćazimu Ćatiću)
Dođe mi počesto pa me svog ponese,
tuga pregolema i jad nekazani.
Pa, po sebi rijem, pa se pitam gdje se,
razbi splav života, kud odoše dani.
Saznadoh težinu jedne cigle suze,
na vrelini bolno ispružena dlana.
Za mladošću što je u pupoljku uze,
nova zavjetnica čovjekovih dana.
I vrištah u strahu od samoće srca,
od leda, od grada na proljeća duše.
I saznadoh šta znači kada čovjek grca
za ljepotom snova, što se sami ruše.
Ljubio sam žurno k'o i doba što je,
čovjeka u ženi i smisao ženu.
Al’ mjesto granita, vrijeme nosilo je,
u tkanja ljubavi samo morsku pjenu.
Nalazio sve pjesme zorne, bodre,
puštao iz grla u cvanuća cvjetna.
Pa su išle pjesme u visine modre,
i vraćale otpjev od mene presretna.
Al’ mi, eto, dođe, pa me svog ponese,
tuga pregolema i jad nekazani.
Pa, po sebi rijem, pa se pitam gdje se,
razbi splav života, kud odoše dani.
Amela Avdić Unkić, Gradačac 3. mjesto
Izgubljeni u vremenu
„A njih smijeniše zli potomci, koji molitvu napustiše i za požudama pođoše;…“ (Kur'an, XIX-59)
U danu kad je svaka
nedvosmislena insinuacija
i nagovještaj boljeg sutra
čista apstrakcija.
U vremenu kad imaju sve,
svu zamislivu materiju,
ali im srca prazna.
Gomilaju još više
kao da žele da im duša ne sazna,
da ne vidi
bezdni bezdan
koji zalud pokušavaju da ispune.
U vaktu kulta tijela
kad jedino je bitno
kakva su nam odijela.
A čistoća duše
ili bistrina uma
su čisti luksuz,
koji si ne može priuštiti
svaki ugursuz,
već samo onaj koji je,
naizgled,
zalutao u vremenu
i traži vrijednost bezvremenu.
Svetlana Pešić, Srbija 3. mjesto
ISPISUJ ME SUNCEM – ČITAJ KAO SJAJ
Tako neka mi srce istočnjak osnaži
Da razmrsim puteve koji vode ka savršenstvu samoće
Neka putujući stignem u predeo gde važi
Sve što je od vreline greha i snova koji lede voće
Tajnu mi šapući – puštam da me ispisuješ
Ja sam nova priča puna zamršenih zapleta i dvosmislenih reči
Iskustvo pod noge dok olovku zaezuješ
Neću da budem tek vidarica koja tuđe rane leči
Nemoj od mene činiti nečiju šarenu zastavu
Gadljiva sam na simbole kojima se podmeću laži i prevare
Zbog moći nedostojnih neću da svoju glavu
Izdam u najam papirnatom liku za maskenbale i vašare
Čeznem da budem slična tebi svet tvoreći
Da snage oprobam u glini i veštini ni iz čega
Da gradim rušim trajem zakone svoje zboreći
Oprosti drsko je ne vidim ni pred nosom a kamo li iza brega
Gotova… Nasloniću uho na ova slova
Čujem – u svakom kucaju srca dalekih zvezdanih rojeva
Na rođenju zbunio si me sa bezbroj naslova
Sve sami anagrami čudesa ukazanja budućih bojeva
Kad se poslednji moj red u prah preobrati
I sklope korice dišuće knjige nad poznatim kida se vreme
Da l’ ću ovu sebe u budućem prepoznati
Novi ljudi ispisujuć’ svoje knjige da l’ će pročitati mene
