Hadžić: Srebreničankama treba podrška i druženje kako ne bi bile same

Jedan od najveći problema Srebrenice je nedostatak stanovništva i što u velikom broju slučajeva Srebreničanke žive potpuno same – kaže Munira Hadžić, predsjednica Udruženja Bosfam iz Tuzle čiji je cilj kroz psiho-socijalnu, informativnu i ekonomsku podršku pomoći ženama koje su pogođene ratom da se nose sa svojim traumama.

Piše: Kadira Šakić

Ta Srebreničanka ističe da je problem žena s tog područja samoća te je i cilj nevladine organizacije koju vodi da ih okupi i pruži podršku kako ne bi bile same. Tako je godinama centar za druženje Srebreničanki bio u kući Munira Pašagića, a i u narednom periodu je planirano da takva druženja budu organizirana, kaže ona, barem jednom mjesečno.

Još jedan projekt Udruženja Bosfam kao vid podrške ženama koje su izgubile svoje najmilije je “Ljubavlju i vezom napiši moje ime“, u okviru kojeg su nastali vezeni jastučići – prvi simbol nestalih iz Srebrenice.

– Kad se primicala prva godišnjica genocida 1996. bilo je razmišljanje kako i šta učiniti, jer znalo se da ljudi nema, a mnogi nisu htjeli da prihvate da su ubijeni i da se nikad neće vratiti. Žene su živjele u nadi da će se njihovi najmiliji pojaviti odnekud. Razmišljali smo kako obilježiti godišnjicu, a onda sam se sjetila veza na jastučićima s imenom i prezimenom nestalih. To su vezeni jastučići koji svakog 11. u mjesecu izlaze na ulice, a dali smo ih Udruženju ‘Žene Srebrenice’. Ti jastučići su prvi spomenik nestalim osobama – ističe Hadžić.

U razgovoru za Fenu prisjetila se života u rodnom gradu, za koji kaže da je bio grad pun života, gdje se živjelo ‘punim plućima’, u koji su dolazili brojni gosti, a ulice bile prepune djece. Želja joj je da tako bude i u budućnosti i da se Srebrenica obnavlja mnogo bržim tempom, nego je to sada slučaj.

– Ono što je činilo Srebrenicu posebnom mnoge su stvari, ali prije svega ljudi. Danas kad ovdje nedostaje stanovništva to više nije ona Srebrenica koju ja znam. Jednostavno to najviše boli – naglašava Hadžić.

Napominje da je u Srebrenici prije rata bilo mnogo industrijskih pogona, bilo je više radnih mjesta nego što je bilo radno sposobnog stanovništva. Za grad je bilo važno lječilište Guber koje danas ne radi. U grad je, kaže ona, dolazilo mnogo gostiju, dolazili su iz svih krajeva na liječenje. Srebrenica je imala svoje zabave, prelijepu gradsku baštu, šetalište…

Hadžić, koja je radila kao prosvjetni radnik u Osnovnoj školi “Mihajlo Bjelaković”, gdje je predavala matematiku, a 12 godina pred rat bila direktorica u toj školi, navodi da je na području Srebrenica bilo više osmogodišnjih škola, a godinu pred rat oko šest i po hiljada osnovaca.

-Sjećam se Srebreničke škole, godinu pred rat samo u prvom razredu smo imali oko 200 učenika. Govorimo o tome koliko malo stanovništa Srebrenica ima i u suštini broj djece u školi su najbolji pokazatelj stanovništva. Srebrenica je nekad imala ono što nisu mnogi gradovi prije u BiH. Možda griješim, ali trebala je bržim tempom biti obnova Srebrenice. Kako će biti u narednom periodu ne bih se usudila prognozirati – zaključila je Hadžić.