Ispovijest Hatidže iz Sirije o torturama koje je doživjela u Assadovom podzemnom zatvoru

Hatay, Turska - 05. juli 2019: Sirijka Hatidža Ahmet (38), koju su prije nekoliko godina, zajedno s još četiri prijateljice, zarobile snage sirijskog režima, za Anadolu Agency (AA) je govorila o svim patnjama i torturama kroz koje je prošla u podzemnom zatvoru. ( Cem Genco - Anadolu Agency )
– Sirijka Hatidža Ahmet (38), koju su prije nekoliko godina, zajedno s još četiri prijateljice zarobile snage sirijskog režima, ispričala je da je prije četiri godine zarobljena u Damasku nakon čega je odvedena u podzemni zatvor gdje je bila izložena raznim torturama

HATAY (AA)  – Cem Genco

Sirijka Hatidža Ahmet (38), koju su prije nekoliko godina, zajedno s još četiri prijateljice, zarobile snage sirijskog režima, za Anadolu Agency (AA) je govorila o svim patnjama i torturama kroz koje je prošla u podzemnom zatvoru.

Ispričala je da je prije četiri godine zarobljena u Damasku, nakon čega je odvedena u podzemni zatvor gdje je bila izložena raznim torturama.

Godinu kasnije je dokazano da nije kriva te je puštena na slobodu, a zajedno s još četiri prijateljice je bila optužena da je naoružavala opozicione grupe.

Istakla je kako joj je tokom boravka u podzemnom zatvoru nedostajalo sunca i svjetlosti.

”Malo svjetla smo imali samo u trenucima premlaćivanja i mučenja. Tijelo mi je bilo izloženo raznim metodama mučenja. Udarali su nas i stalno smo bili u mraku. Palicama su mi slomili nekoliko prstiju. Danima smo bili gladni, a i kada su nam davali hranu, hljeb je bio suh i bajat. Cijelu godinu nisam vidjela sunce, a u podzemnom zatvoru sam doživjela najgore torture. To su mi bili najteži dani u životu”, kazala je Hatidža.

Prijateljice koje su zatočene zajedno s njom vidjela je samo tokom prve dvije sedmice, nakon čega više nije znala šta se dešava s njima.

“U mraku je nekako bilo još teže i bolnije. Kada su me razdvojili od prijateljica izgubila sam svaku nadu. Godina dana je prošla, a da nisam znala da li je vani dan ili noć. Zatvor u kojem smo bili bio je šest spratova ispod zemlje. Kada su shvatili da nisam kriva, pustili su me. Kada sam izašla vani, dugo vremena nisam mogla otvoriti oči”, ispričala je Hatidža.

Istakla je kako joj je najviše nedostajalo dijete i suprug.

”Čekali su me ispred zatvora. Presretna sam što sam još živa i što sam sa svojim najdražima. Tamo je bilo kao u paklu – nisu nas ubijali, ali su svaki dan nad nama vršili razne torture. Bilo je pravo čudo kada su me pustili. Stalno sam mislila na prijateljice koje su zajedno sa mnom ušle u zatvor. Čak ne znamo da li su žive ili nisu. Nadam se da se ovi teški dani više nikada neće ponoviti i da će prestati patnje i bol u mojoj zemlji”, kazala je.

Nakon što je izašla iz zatvora, otišla je u Idlib gdje je nastavila živjeti s porodicom, ali tu ipak ne prestaju njene muke.

Njen suprug je ranjen od bombe koja je pala na tržnicu, nakon čega je umro u bolnici, a Hatidža je ostala sama s devetogodišnjim djetetom s kojim je prije dvije godine došla u mjesto Reyhanli nedaleko od turskog grada Hataya gdje, kako je kazala, pokušavaju nastaviti život.