Karavdić: Dijalekt je stvarni upotrebni jezik i osnovica standardnog jezika

Osnovica standardnog jezika, eksplicitno ili implicitno, uvijek je neki dijalekt. Dijalekt je organski idiom, što znači da se razvija uvjetno rečeno samostalno, tj. bez svjesne volje pojedinaca ili društva da prave promjene u jeziku. S druge strane standardni jezik, kao neorganski idiom, zavisi od volje pojedinaca, jezikoslovaca, koji određuju pravila na osnovu različitih kriterija. Dijalekt se razvija spontano, prirodno i predstavlja dinamički fenomen, dok je standardni jezik statičan i potrebno ga je nakon nekog vremena revidirati – istaknula je u razgovoru za Fenu viša stručna saradnica na Institutu za jezik Zenaida Karavdić, govoreći o ulozi dijalekata u razvoju jezika.

Karavdić navodi da je razlog zbog kojeg se standardni jezik mora mijenjati to što se vremenom počne previše razlikovati od upotrebnog govornog i pisanog jezika. A upotrebni jezik nije ništa drugo do dijalekt.

– Dijalekt neprekidno vrši utjecaj na standardni jezik, koji s druge strane ima obavezu pratiti promjene koje se dešavaju u dijalektu i prilagođavati se njima, inače bismo došli u situaciju da nam standardni jezik postane arhaičan i za savremene govornike gotovo na nivou stranog srodnog jezika pa da ga je potrebno i učiti kao strani jezik. Norma praktično izdvaja jedan dijalekt i izdiže ga na nivo standarda. Još od Vuka Karadžića, koji je izdvojio istočnohercegovački dijalekt kao osnovicu standardnog jezika, taj je dijalekt, uz manje ili veće odmake, i danas osnovica standardnih jezika – podvukla je.

Ona podsjeća na uvriježeno mišljenje da je dijalekt izjednačen sa “seoskim” govorom, ali podvlači da to uopšte nije tako, jer onaj maternji jezik, prvi koji naučimo kao djeca, je uvijek neki dijalekt, s manjim ili većim uplivom standardnog jezika. Stoga, naglašava, dijalekti ne mogu postati historija, jer oni su stvarni jezik u upotrebi, dok je standardni jezik praktično vještačka tvorevina.

Dodaje da je druga stvar to što je standardni jezik društveno prestižniji od dijalekta pa su česte pojave ismijavanja ljudi koji koriste dijalektizme. Međutim, smatra Karavdić, treba imati na umu da i standardni jezik i dijalekat imaju svoje polje djelovanja. Tako, ako neko u medijima koristi dijalekt to je neprikladna upotreba jezika (osim kao stilski izražaj, ali to se jasno može razlikovati od nesvjesne upotrebe), jednako kao što je neprikladna upotreba standardnog jezika u nekom vrlo intimnom okruženju i opuštenoj atmosferi.

Kada je riječ o dijalektima koji postoje u BiH, ona ističe da različiti dijalektolozi različito tretiraju dijalekte u BiH te smatra da je možda najjednostavnija podjela po tzv. bosansko-humskom križu koji horizontalno čini granica između Bosne i Hercegovine, a vertikalno rijeka Bosne i Neretve.

Bosna i Hercegovina se dijeli na četiri dijela koja približno mogu predstavljati granice četiri dijalekta, po kriteriju refleksa jata i št – Bosna je šćakavska, a Hercegovina štakavska, zapad je ikavski, a istok ijekavski. Tako postoje zapadnobosanski (klišća), zapadnohercegovački (klišta), istočnobosanski (kliješća) i istočnohercegovački (kliješta) dijalekt.

Karavdić ocjenjuje da postoje osobine određenih dijalekata koje se vjerovatno nikada neće izgubiti – uglavnom se to odnosi na akcenat kojim je teško svjesno upravljati, a koji je najdistinktivnije obilježje svakog dijalekta i zbog njega će se nepogrešivo prepoznati Krajišnik, Mostarac, Goraždanin, Sarajlija, Tuzlak… Prema tome, dijalekat je svugdje podjednako očuvan jer je nemoguće da se on izgubi.

– Ono o čemu jezikoslovci pričaju kad govore o gubljenju dijalekata odnosi se na stare dijalekte, kakav je npr. posavski dijalekt. Međutim, sama činjenica da u svom nazivu imaju prefiks staro – dovoljno govori o njihovoj sudbini. Prirodno je da stari dijalekti idu u pravcu promjene koja se već desila u srodnim dijalektima, tako da je i to očekivana pojava. Inače, dijalekti se najmanje mijenjaju u izoliranim sredinama – npr. na planinama. Međutim, u vremenu sveopšte globalizacije kada i u najudaljenije kutke zemlje dolazi internet, teško je govoriti o izoliranosti. Samim tim, vjerovatno će stariji dijalekti relativno brzo izgubiti neke stare osobine i prilagoditi se opštem trendu promjena u jeziku – ustvrdila je.

Govoreći o razvoju dijalekata u BiH, Karavdić objašnjava da je područje Bosne i Hercegovine pripadalo zapadnoštokavskom, istočnoštokavskom i čakavskom dijalektu, s tim da granice zapadnog i istočnog štokavskog dijalekta nisu odgovarale današnjim, a i za čakavski se pretpostavlja da se protezao duboko u unutrašnjost zbog sličnosti koje su i danas prisutne u šćakavskim govorima (Bosna) i čakavskom. Promjenama u jeziku završenim u XIV stoljeću nastalo je stanje četiri dijalekta koja postoje i danas (uključujući i peti, posavski), s tim da su se kasnijim migracijama mijenjale njihove precizne granice.

– Interesantno je napomenuti da su se u periodu osmanske vladavine, kada u BiH nastaju čaršije koje se razvijaju u gradove, izdiferencirali “čaršijski” govori u odnosu na “seoske”, nevezano za to kojem dijalektu čaršija pripadala – jedna tipična osobina čaršijskih govora je nerazlikovanje afrikata č i ć te dž i đ, kao i čuvanje glasa h uglavnom kod Bošnjaka. Nije jasno zbog čega su upravo ove jezičke osobine preovladale, ali motiv je jasan i poznat u jezicima širom svijeta – grad, koji je u kulturnom, civilizacijskom i društvenom smislu prestižan nad selom, imao je potrebu da se razlikuje i govorom svojih stanovnika. Ova se razlika nastavila razvijati, uglavnom samostalno po gradovima, pa se danas govori različitih gradova razlikuju ne samo od seoskih govora nego i međusobno, jedni od drugih – naglašava viša stručna saradnica Instituta za jezik.

Karavdić je podvukla da iako se govori o četiri ili pet dijalekata u BiH, na uskostručnom planu riječ je zapravo o jednom do dva dijalekta: zapadni štokavski koji upravo na našem prostoru prelazi u istočni štokavski (granice između dijalekata rijetko su oštre pa se taj prijelaz dešava postepeno).

– Zbog toga je dijalekatska slika BiH prilično ujednačena, za razliku od Hrvatske gdje postoje čak tri narječja (jezička jedinica iznad dijalekta) – kajkavsko, čakavsko i štokavsko. To praktično znači da se stanovnici Hrvatske iz različitih dijelova jedva razumiju međusobno kada govore dijalektom, što u BiH nije slučaj. Zbog toga je standardni jezik za Hrvatsku puno važniji zbog svoje osnovne funkcije – omogućavanja komunikacije. A to je ujedno i razlog zbog kojeg se kod nas ne poklanja dovoljno pažnje normi – podvukla je.

Komentirajući obavezu učenika da se izjasne koji će jezik izučavati u školama, Karavdić kaže da je najmanji problem vezan za nastavu maternjeg jezika u BiH šta će u knjižici pisati. Na prvi pogled izgleda potpuno legitimno i demokratski da se učenik opredijeli za jedan od tri zvanična bh. jezika, ali to povlači za sobom problem nastavnog plana i programa.

– Poznato je da se nastavni planovi za bosanski, hrvatski i srpski jezik razlikuju, manje u jeziku, a puno više u književnosti, tj. u književnim djelima koja se obrađuju. Najbolje bi rješenje za BiH bilo napraviti plan i program u kojem bi jednako bili zastupljeni i bošnjački i hrvatski i srpski pisci te navedene razlike u bosanskom, hrvatskom i srpskom jeziku – istaknula je.

Ovakav plan i program omogućio bi da u knjižicama pišu sva tri jezika za one koji bi željeli takvo rješenje, kojima bi to trebalo omogućiti iz praktičnih razloga kao što je zapošljavanje na teritoriji gdje je većinsko stanovništvo različito od onoga u kojem je neko završio školovanje. Samim tim se, ističe ona, eventualno za posao traži jedan od ova tri jezika pa upis samo jednog jezika može biti diskriminatoran.

Govoreći o korištenju jezika u političke i druge svrhe, Karavdić smatra da upravo jezik kao “živa materija koja pruža neograničene mogućnosti” postavlja se kao idealno sredstvo za razne političke ciljeve. Pri tom se zaboravlja da je osnovni cilj standardnog jezika da se govornici različitih dijalekata s jednog područja što bolje razumiju te da pisani jezik bude čitak i jasan bez “zapinjanja”. Treba imati u vidu da su kreatori sve četiri standardna jezika koja su dobila priliku za samostalnu standardizaciju nakon raspada Jugoslavije i ideje srpskohrvatskog jezika, koliko god bili rukovođeni i političkim ciljevima, ipak poštovali osnovna pravila standardizacije, a to je da prate promjene u dijalektu i prilagođavaju se, tako da su mnogi nekadašnji dijalektizmi ušli u standard – podvukla je Zenaida Karavdić.

– Normalno je i da se na početku u tome i pretjerivalo, u sva četiri standardna jezika, ali ako pratimo priručnike standardnog jezika (gramatike, pravopisi, rječnici) možemo vidjeti da se na sve četiri strane odustaje od nekih prenagljenih ranijih rješenja, tako da se norma ova četiri jezika ponovo počinje približavati. Razlog tome je tradicija pisane riječi, koja se uvijek opire promjenama (što je npr. razlog da se u engleskom, njemačkom, francuskom… ne piše onako kao što se govori) jer svaka izmjena u pravopisu u vrlo kratkom periodu čini starije tekstove nerazumljivim, što nije dobro za razvoj nauke, ne samo lingvistike nego i svih ostalih nauka. Na taj način period srpskohrvatskog jezika posredno utiče na savremenu normu, ali to je historijska činjenica koju je nemoguće zanemariti. Sretna okolnost je što se razlike među standardnim jezicima vremenom smanjuju umjesto da se povećavaju, što doprinosi boljoj komunikaciji koja će, nadati se, doprinijeti i boljim međusobnim odnosima – zaključila je.

Zenaida Karavdić rođena je 1979. godine u Sarajevu. Postdiplomski sveučilišni doktorski studij “Povijest i dijalektologija hrvatskoga jezika” pohađa na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci.

Sarađivala je na izradi Rječnika bosanskog jezika (Halilović, Palić, Šehović, Sarajevo 2011). Objavila je jedan udžbenik, koautor je u dvije knjige i napisala je više od 20 naučnih i stručnih radova u različitim časopisima.