Koliko znaju gimnazijalci o stradanju tuzlanske mladosti?

Tragični događaji iz devedesetih godina daleka su prošlost za generacije učenika koji danas pohađaju osnovne ali i srednje škole. Njihovo znanje nije oskudno za druge historijske periode jer ih izučavaju u skladu sa nastavnim planom i programom. No, tek od prošle godine period devedesetih počeo se planski izučavati u osnovnim školama. U srednjim još nije. Koliko znaju učenici o događajima iz perioda agresije, provjerili smo na primjeru 25. maja.

novinar Azra Mešić

Čas historije pred kraj školske godine u Gimnaziji „Ismet Mujezinović“, kako je i planirano u trećem razredu, tiče se događaja u Evropi od prije nekoliko stotina godina. Ipak, profesor Nedžad Aljić koji u ovoj školi radi već dvadeset godina napravit će pred kraj časa izuzetak i posvetiti dio nastave događaju koji je trajno obilježio prošlost Tuzle.

  • U zadnjoj trećini maja mi uvijek održimo historijski čas na temu tuzlanske Kapije i ja sam primijetio da je učenicima puno interesantnije kad neko ispriča svoje lično iskustvo, a s obzirom na to da sam i profesor historije i da sam sudionik tih događaja, bio sam ranjen na Kapiji, ja od prije nekoliko godina ustvari njima pričam šta se meni desilo i mojim prijateljima i vidim da je njima to puno intersantniije, kaže ovaj profesor.

On je ranjen je na tuzlanskoj Kapiji 25. maja 1995. u obje noge. I danas trpi posljedice. Njegova dva prijatelja s kojima je te noći bio u gradu ranjeni su još teže. To ipak ne određuje njegovu ulogu objektivnog učitelja, kaže on. Udžbenici za srednje škole su pisani prema važećem planu i programu za nastavu historije i njihove lekcije završavaju sa raspadom Jugoslavije.

  • Ništa poslije toga nije predviđeno nastavnim planom i programom. Što ne znači da učenici ne rade to. Zainteresovani su. Postavljaju pitanja, tako da ove teme kao što je genocid u Srebrenici, opsada Sarajeva mi obrađujemo kroz različite vidove nastave. Nije to samo u učionici, potvrđuje profesor Aljić.

Iako su generacije srednjoškolaca uglavnom više usmjerene ka budućnosti, ne osvrću se previše u prošlost, ipak ne mogu ne doznati o događajima kojima su svjedočili njihovi roditelji, kaže Lejla Alić, učenica trećeg razreda tuzlanske Gimnazije.

  • Prije svega, rođena sam 2002. godine tako da je taj događaj za mene nešto već daleko, nepoznato, ali roditelji su napravili veliki učinak da ja saznam o tim događajima. Oni smatraju da je to nešto veoma bitno. Pored toga, kroz godine sam o tome počela saznavati kroz medije, kako sam počela koristiti mobitel, facebook stranice i mi dosta saznajemo tako o tome i rekla bih ponajviše saznajemo o takvim temama, ali i među prijateljima u društvu. Prijatelji pričaju priče o svojim roditeljima i tako dalje. To su neke te priče koje se prenose među ljudima kako bi se podigla svijest o takvim stvarima, kaže Lejla.

 Naročito za one koji su odrasli u Tuzli Kapija predstavlja mjesto opomene. Mjesto izrazitog poštovanja, pojašnjava ona.

  • Uvijek je tu neka uzvšenost u zraku. Uvijek se takvi događaji poštuju. Jako je bitno. Ne postoji neko nepoštovanje prema tome, nego samo poštovanje i empatija prema tim ljudima i prema njihovim porodicama, dodaje.

Zahvaljući medijima, barem na godišnjicu stradanja tuzlanske mladosti ne može im promaći neki novi detalj za koji nisu znali.

  • Kao i svaki naš sugrađanin Tuzle, tako i učenici Gimnazije Ismet Mujezinović znaju ponešto o Kapiji, odnosno 25. maju. Jer taj dan je dan žalosti u našem Kantonu i uvijek ga obilježavamo kako razgovorima na času historije, a tako i na času muzičke kulture kad odajemo počast neslušanjem muzike i šutnjom. Na svaki mogući način se poštuje taj dan, kaže učenica Melisa Đedović.

Emocije prema događajima iz prošlosti inspiriraju ih da se aktivnije posvete temama poput ove.

  • Skoro svake godine imamo literalne konkurse, pogotovo mi koji smo članovi literalne sekcije i uvijek na konkursima bude tema o Kapiji i neminovna je tema za pričati, dodaje ona.

Njihov kreativni izražaj u ovom slučaju nije vezan za sjećanja nego za saznanja. Oni čije su porodice u ratu dožvjele lične tragedije, znaju više.

  • Znam dosta zato što su mojoj majci ubili oca u ratu i ona mi je dosta pričala o tome, a o samoj Kapiji i ne priča se dovoljno o tome. Mislim da i ne znaju dovoljno. Znalo se desiti da na današnji dan upitaš nekoga šta je to bilo, a da ne znaju šta se desilo na današnji dan, kaže učenica ove Gimnazije Amra Karić.

Kako odmiče vrijeme, ove generacije se sve manje susreću sa onima koji pamte agresiju, stradanja i genocid, pojašnjava profesor Aljić.

  • Mi nekad osjećamo stvarno da postoji praznina kod učenika kad je u pitanju taj period. Jedno vrijeme historičari nisu htjeli da pišu o tome poštujući period historijske distance, ali mislim da je prošlo dovoljno vremena i bez obzira na različite interpretacije tog perioda mislim da bi to trebalo da bude u udžbenicima i da učenici saznaju što više mogu, kaže.

Nakon uvođenja perioda devedesetih godina kroz dodatak udžbenicima za osnovne škole, u procesu je utvrđivanje sadržaja vezanih za period prije, tokom i nakon rata, koji će se naći u srednjoškolskim udžbenicima. U školama još nemaju informaciju o tome kad će to biti. Do tada koriste različite prilike da djeca ne ostanu uskraćena za historijske činjenice iako ih formalno ne uče. U proljeće na nivou ove Gimnazije organizuju posjete Memorijalnom centru u Potočarima, gdje domaćini upriliče historijski čas, i to praktikuju je u većini ovdašnjih škola, kažu ovi učenici. Njima to ne predstavlja nikakav dodatni napor. Naprotiv.

  • Mislim da bi omladina trebala više o tome da priča, da se ti zločini ne zaborave, jer će vam to odrediti i budućnost. Moglo bi se na primjer desiti nešto slično, ako ništa ne budemo poduzimali, ako se ne bude pričalo o tome, kaže Amra Karić.

Znanje ne može škoditi, iskreni su ovi učenici. U slučaju razumijevanja odnosa uslovljenih događajima iz devedesetih, oni će moći bolje razumjeti sadašnjost: dnevno-aktuelne događaje, političke odnose i druge odluke koje se u političkim krugovima donose u njihovo ime. I lakše će, ukoliko budu željeli, mijenjati stvari kojima nisu zadovoljni, na bolje.