Uskrs je vjera u prekogrobnu novost ili, kako obično kažemo, u vječni život. Ovdje na zemlji toga života nema. Doživljavamo ga tek u fragmentima, u nagovještaju i slutnji punine, u radosnim očima ljubljene osobe, u očima majki, očeva, radnika, studenata, liječnika, mehaničara, svih onih kojima je smisao da bližnjima uvećaju radost, da nevoljnima pomognu da nanovo zažive, da uskrsnu u novi dan, u nove odnose – istaknuo je govoreći u intervjuu za Fenu o predstojećem blagdanu Uskrsu teolog fra Ivan Šarčević.
On naglašava da je u ovom vremenu pandemije najteže onima koji umiru sami i onima koji ne mogu biti blizu svojim dragima koji umiru ili koji trebaju njihovu blizinu. Takve situacije, smatra Šarvećić, imaju sličnosti s Isusovom smrću na križu. Nema za njih nikakva moćna odgovora osim aktivne nade i rizične solidarnosti, te zato naša odricanja nisu lijenost i povlačenje iz života, nego stvarni napor da se baš sada radi nešto korisno.
– Uostalom, nijedno odricanje nema smisla u samome sebi, nego u većom dobru. Tako trenutnu nemogućnost, trenutno odricanje da se susretnemo sa svojima ili provedemo blagdane zajedno, trebamo iskoristiti za ozbiljniji i radosniji život koji već živimo i da se što više spremimo za buduće susrete s onima koje sada ne možemo sresti, kao i za onaj susret, tako vjerujem, konačni, u Božijoj blizini – istaknuo je Šarčević, dodavši da ovo će proći, korona će prestati, do tada se valja pripremati za još sadržajnije trenutke ljubavi.
Govoreći o posljedicama panedemije koja je proizvela situacije u kojima se možda i ne snalazimo poput straha, zbunjenosti te zatvorenih vrata bogomolja u ovo vrijeme kad je svakome potrebna utjeha, Šarčević naglašava da prije svega treba reći da pandemija nije Božija kazna kojom neslobodni tipovi prijete uokolo, svraćaju pozornost na sebe ili misle da će strahom ucijepiti vjeru u Boga onima koji ne vjeruju kao oni.
– Posve je moguće da virus svoje uzroke ima u ljudskoj aroganciji prema prirodi. U svakom slučaju znak je za sve, i teiste i ateiste, bogate i siromašne, da nismo svemoćni, da u posjedu nemamo ni sebe ni svijet, da trebamo s većim poštivanjem i stručnošću, s većim uvažavanjem svojih limita, pristupati svemu. Baš vjera ne dopušta da se bez stručnog, što znači znanstvenog diferenciranja apsolutizira jedan uzrok, jedan krivac, pa bio to i sam Bog, kao ni da se prepusti fideističkom fatalizmu, nekom arogantnom i štetnom prizivu na Božiju zaštitu bez traženja uzroka i bez uvažavanja znanja i znanosti – podvukao je.
Komentirajući zatvorene bogomolje, Šarčević kaže da je pred ispitom vjera u svom temeljnom odnosu, odnosu s Bogom.
– Možemo li vjerovati bez lokaliziranja svetoga, bez Božije kuće? Doista, kako se moliti Bogu bez crkve, bez džamije; što će svećenici, hodže ako nemaju “posla”? Biblijska tradicija, više ona usporedna i potisnuta nego kanonizirana, od nomadskoga vremena, pa preko “oca domovine” Davida, kojemu Bog ne dopušta da mu gradi kuću, hram, pa preko Isusa koji kaže Samarijanki da se istinski klanjaoci Bogu ne klanjaju na ovom ili onom svetom mjestu, nego “u duhu i istini”, pa sve do posljednje kršćanske biblijske knjige, do Otkrivenja, u kojoj se veli da u “svetom gradu” nema hrama, nego je Božiji hram čovjek, Božiji čovjek, sve to svjedoči da u onom krajnjem i presudnom vjeri nisu potrebne ni uzvisine ni građevine, sve te naše otimačine, rušenja i prkošenja bogomoljama, nego je presudan osobni odnos s Bogom – mišljenja je on.
A taj osobni odnos, smatra ovaj bosanski franjevac, moguć je tek ako se ostvari prethodno posredovanje vjere preko ljudi, vjerodostojnih svjedoka i preko tjelesnoga i materijalnoga svijeta. Jer i Bog se, Duh se u svojoj objavi služi ljudskom mišlju i jezikom, pismom i knjigom, stvarima i tijelom.
– Ne mislim da je uopće lagano biti u osami. Jer najteži je susret sa samim sobom. A u osami sa sobom nije isključeno da nas posjeti i Bog. On i dolazi bez larme. I valja izdržati taj pohod, u strpljivosti i slušanju, bez čudaštva, bez umišljaja o privilegiranosti, sa sviješću da postoje teška religijska oboljenja te da odnos s Bogom nikada nije završen, nego traje čitava života. Možda je najveći čovjekov duhovni čin dosljedno misliti o Bogu, i bez lažnih teističkih ili ateističkih prečaca razgovarati s njim. Sve to nadilazi našu uobičajenu jezičnu sposobnost i komunikativnost. I tu nema povlaštenih – podvukao je.
Fra Ivan Šarčević kaže da upravo u situacijama kada se trebamo susresti sa sobom, mi rado jurimo da nas vide, jurimo u žamor bogomolja ili u neku drugu galamu da nam što ne bi promaknulo, a ako to ne možemo u gužvu, “u život”, kao što je sada, svoj duh rado hranimo medijima, televizijama i internetom, delegiramo druge da nam određuju naše mišljenje i naše odnose, i onaj s Bogom.
Šarčević podvlači da je u tom smislu ovo vrijeme neodlaska u sveta mjesta prilika da preispitamo svoj odnos s Bogom, odnos prema tolikim stvorenim distancama čistoga i nečistoga, dopuštenoga i nedopuštenoga, da korigiramo svoj odnos prema sakralnosti prostora, prema našim minaretima, tornjevima, ezanima i zvonima, ali i prema našim prostorima stanovanja, parkovima, rijekama i prirodi.
– Uostalom, zar nije bogohulno graditi skupe hramove Bogu, i pritom tako uništavati i ljude i njihove kuće, svetinje i prirodu, i nerijetko u ime Boga? Pogledajmo u sebe i pored sebe koliko je još ruševina rata, koliko otpada i zagađenosti Božije prirode, a sve pusti vjernici – podvukao je.
Fra Ivan Šarčević smatra da je ovo vrijeme prilika da preispitamo i svoj odnos prema vremenu, prema svojim dužnostima, poslu, naravno i prema svetkovinama, našim zajedničkim molitvama, misama, namazima, džumama, blagdanskim ručcima i iftarima koji su češće demonstracija bahate praznine, podržavanje socijalnih nepravdi i razlika nego svjedočenje vjere. Pogodno je ovo vrijeme za provjeru odnosa prema najbližima, jer blizina može biti i nesnošljiva i blagotvorna.
– Bez sumnje, pandemija će proći, uz dobrote i žrtve, ali i uz gluposti i zloće. Teško da će se stvari promijeniti na bolje kad se stanje stabilizira. Zar smo nešto posebno naučili iz daleko gore katastrofe i moralne degradacije kao što je bio rat? Možda smo i gori? Slično ratu, i sada neki provode samovolju, kradu i bogate se na patnji drugih. Vremena straha nisu pogodna za promjene. Strah od zaraze, povezan sa strahom za preživljavanje, pasivizira, blokira razbor – ocijenio je.
Šarčević također ističe da se i sada, a pogotovo kada prođe ova pošast, čuvamo grabežljivaca i parazita kojih je puna priroda, obitelji i institucije. Jer kao u poplavi, kao u ratu, tako i u ovoj nepogodi isplivavaju ljudi koji neće da žive pošteno, nego parazitiraju na tuđem radu i dobroti. Od državnih do najnižih institucija, kako je ustvrdio, u nas su na mnogim mjestima drznici, spletkari i obmanjivači.
– Oni će u ovoj nevolji samo osnažiti. Toliko je posvuda umišljenih nestručnjaka, od zdravstva i obrazovanja do pravosuđa i religijskih institucija, tako da će se naša bolja budućnost otegnuti. Ovakve riječi mi u pravilu ne možemo slušati, najmanje oni kojih se to tiče. Slično kao ni glavešine Isusova vremena za koje je rekao da je “naraštaj opak” – kazao je.
I mi smo, dodaje fra Ivan, opak naraštaj, rođeni i odgajani u “svetim” strukturama, naši su učitelji i vođe neupitni, naši narodi mitski, nevini i bezgrešni. I naši su “građani” iznikli iz tradicije mitskih pobjeda bezgrešnih revolucija.
– Ali zato rado okrivljujemo nevine, sa zluradošću prebrojavamo zaražene u “njihovoj” općini, uvijek tražimo da što jeftinije prođemo, bez muke, da se gradimo moralnim čistuncima i pravim vjernicima, da se pokažemo boljima nego što jesmo, da sebe uvjerimo da je naša laž istina, da uvijek, ama baš uvijek, smišljamo kako da prevarimo druge. Ni prema sebi ni prema svojima ni prema ovoj zemlji, ni prema kome, ni prema Bogu, većina se od nas, čast iznimkama, ne odnosimo odgovorno i profesionalno, samokritično i realno. Mi smo balkanska varijanta ibermenša – mišljenja je fra Ivan Šarčević.
Govoreći o izazovima koje krize poput ove nose, o preispitivanju samog sebe i tome možemo li ipak nakon svega biti bolji ljudi, fra Ivan smatra da se za to traži poštena, a ne zla volja, razbor, hrabrost te da svaka kriza, kako je to prema grčkom, odakle i dolazi riječ kriza, ima svoj kairos, svoju priliku.
– No, malo ljudi, malo obitelji, institucija i zajednica, znaju i umiju iskoristiti krize kao priliku za bolje. Oni koji to učine, koji iz nevolje, kako kaže narodna mudrost, čine krepost, takvi ljudi pokreću svijet na bolje. Malo ih je, ali ima sjajnih ljudi, jer da ih nema, naš bi se svijet već urušio. To nipošto ne znači da se uljuljamo misleći da smo to baš mi, da sam ja takav. Da, ima ljudi, da parafraziram pjesnika Enesa Kiševića iz sličnoga konteksta, koji stvaraju novi život, koji uskršavaju svojim ponašanjem i druge ljude, čak i parazite, koji u smrtnim situacijama i paklenim odnosima stvaraju radost i ljubav – podvukao je.
Tako će, smatra on, nakon ove virusne pošasti biti ljudi koji će još više vrednovati život, bolje rasporediti novac, vrijeme, materijalna sredstva, koji će poboljšati studij, biti stručniji u poslu, unaprijediti zemlju, koji će u vjernosti i dobroti izgrađivati odnose u obitelji i društvu.
– Onih koji će bez straha i laži graditi prijateljstva, koji će se čestitije odnositi prema okolišu, prema svojoj i prema religioznosti drugih, prema svome hramu, džamijama, crkvama, križevima i svetim znakovima svojih susjeda, koji će više cijeniti susret sa sobom i Bogom u skrovitosti samoće. Tih je ljudi uvijek malo, a oni su nam kao kruh nasušni. U njih se valja ugledati, njih podržavati i birati da upravljaju zajedničkim dobrima – zaključio je u uskršnjem razgovoru za Fenu teolog fra Ivan Šarčević.
