Mahala: Čovjek u životu mora svašta da nauči

Na granici dva entiteta, smještena je Mahala, lijepo ravničarsko selo koje je nekad, prije rata pripadalo općini Kalesija a danas Osmacima. Ovdje žive vrijedni ljudi, poljoprivrednici i prvi povratnici. Oni su se sada već daleke 1996. godine prvi vratili na svoja ognjišta. No ne i bez velike cijene. Danas, nakon toliko godina, žive u svojim kućama, bave se stočarstvom i pričaju nam svoje zanimljive životne priče. A itekako imaju šta i reći.

Prije rata, u Mahali se živjelo kao i u svakom bosanskom selu. Ustajalo se u zoru i doručkovalo dok bi domaćin oštrio motike. Onda bi se išlo u njive, jer se sijalo žito, sadio krompir, kupilo sijeno ili žela pšenica. Posla je uvijek bilo. Danas je drugačije. Ne radi se toliko a pod ovim plavim nebom, žive zadovoljni ljudi. jedna od njih je i Nefisa koja bi se ipak, uprkos teškom poslu, vratila u to doba.

  • Znate, šta? Sad je ovo bolje ali meni se ne sviđa. Družilo se prije, pa ja znam kad sam bila cura, odem kopam po mjesec dana. Samo dođem kući, moram doći ranije da pomuzem kravu, mati mi bila bolesna, dođem da nju namirim i ja odoh. Nisam se umorila. Ja ću noćas sijelit, posijelimo dobro i opet kući i opet ujutro motika, veli nam Nefisa.

Najpoznatiji stanovnik Mahale je Ismet Alić. On se vratio među prvima a zbog njegove hrabrosti, pretukli su ga, kao i suprugu mu, pripadnici specijalne policije republike Srpske. jedva su spasili živu glavu. Danas Ismet živi od poljoprivrede, drži ovce i kravu. I pažljivo se brine za njihovu hranu.

  • Ovce? Hranim ih žitom i hamurom. To obradim, orem, sijem, žito, krompir, papriku, paradajz. Od tog kukuruza hranim ovce i kravu. Sad ne sijem puno, prije sam sijao više. Sad 3 duluma, nekad manje a nekad više. Prije sam znao sijat i po sedam duluma, kaže Ismet.

Njegov komšija, Senad, ima farmu stoke. U ogromnoj štali, smješteno je 14 krava i 6 junica. Imao ih je ranije i više ali je nekoliko prodao. Svaki dan radi sa ženom i djecom, uprkos tome što ima samo 5 dunuma svoje zemlje. Ostatak drži pod zakupom. Sije, proizvodi mlijeko i kaže da se posao uvijek mora mijenjati, jer čovjek treba ići tamo gdje ga hoće.

  • Čovjek u životu mora svašta da nauči. Danas kad završe za vodoinstalatera, on sjedi na birou i kaže ja sam vodinstalater i čeka da mu Izetbegović nađe poso vodoinstalatera. Kad završi za pravnika kaže ja neću ništa drugo samo pravnik da budem. Davno sam 1984. godine završio za mašinskog tehničara jer je to tad bila škola, ali nisam nikad taj poso radio. Bio sam rukovalac mašina, pa je došlo rato pa sam radio za IFOR, imo sam fazaneriju, prodavnicu pa sam otišo radit za Amerikance ko kuhar i završio do menadžera. Učio engleski, kaže što će ti to? Pa učio sam u školi i ruski. Sve se može kad se hoće, danas moraš ići u korak sa vremenom, objašnjava svoju filozofiju Senad Alić.

Najstariji u selu je osamdesetsedmogodišnji Ibrahim Kavazović, Upatmio je kralja Aleksandra i doba kad si za dinar mogao kupiti četiri kolača. Eh da, ima i pluća zdravija od bilo kojeg momka.

  • Kad sam bio momak, odem curi da ašikujem ali ne smijem da pušim, ako se zakašljem kazaće cura da sam bolestan. Nisam htio ni pušit ni pit. Jer podaj volu rakije – neće. podaj konju – neće, podaj cuki – neće. A čojk, neuzubillah – dobro je. Pa vidiš da je gori od šejtana i hajvana, kaže Ibrahim.

Uskoro će Mahala dobiti i rasvjetu.

  • Treba nam 90 stubova i kabal, imamo 70 već. treba nam još 20. Danas išo kod načelnika, reko mi je još 20 stubova sa ugradnjom. Sad prvo stubove, pa kad budemo imali para, kablove i ostalo, objašnjava Ramiz Alić.

Na kraju, uprkos svemu što je pogodilo ovu zemlju, Mahala će nastaviti sa životom.

  • Bez obzira na trend iseljavanja, smatram da će Mahala još dugo godina biti tu i da će se sa stanovnicima razvijati koji će se stalno truditi da poboljšaju uslove života i mislim da će u budućnosti na Mahali biti lijepo živjeti kao što je i danas, zaključio je ovu priču, lokalni imam, Nevres efendija Fatić.

Pročitajte...