Osvrt: Amila Arnautović

Stepenica, po stepenica, korak po korak do plameništa odakle će nam se nasmiješiti Sanda Dubravčić u ljubičastoj, posebno dizajniranoj odjeći za tu priliku.

Sve oči su tada bile uprte u nju i plamen koji gori vječno, dok ga drugi veći, plamen rata, ne proguta. Kao vrlo mlada gledala sam na TV prijenos sa olimpijskog stadiona u Sarajevu, misleći da se, sa tog postolja, Sanda nikad neće spustiti i da ćemo znati samo za put prema gore od tog februarskog dana kada su počele 14. Zimske olimpijske igre.

Bilo mi je jasno i očigledno kakve „lavovske“ napore i znanje ulažu domaći stručnjaci kao da se ne suočavaju prvi put sa pripremama za planetarno bitan dogadjaj.

Kažu da se pod stresom čovjek ponaša drugačije i sam sebe iznenadi onim što može, što se pokazalo i tokom opsade Sarajeva i rata koji nije uspio narušiti reputaciju Sarajeva kao grada srdačnih, toplih, susretljivih ljudi…Najbolje to pamte turisti iz tog vremena koji su imali sve informacije na dlanu, bili poštovani i navođeni tamo gdje žele stići.

Bila sam fascinirana koliko jedinstva, vremena, kreativnosti i znanja posjeduju. I danas evociram te uspomene dok se vozim pored „Zetre“, gostujem na radiju u Olimpijskom naselju Mojmilo, ili odem na Trebević, gdje grafitima isarana, nekada usijana bob staza nekako prkosi vremenu.

Onda su te predivne olimpijske planine oko Sarajeva postale bunkeri iz kojih pucaju po svakom i svemu, ubijajući ljude, zgrade, ali ne i uspomene na jedno prekrasno vrijeme kada su svi „disali za Olimpijadu“. Kažu, do tada najbolje organizovanu !

Olimpijski duh ostao je da živi nad gradom vječno. Vatra i dim neprijateljskog arsenala su se davno razišli. Preživjeli baštinici tog plemenitog duha, smjelo koračaju tragovima vrhunskih sportista i velikih ljudi koji su tada slavili naše pobjede, a u ratu oplakivali naše gubitke i poraze.