Poliuretanska hemija je nastala kroz dva velika hloralkalna kompleksa. HAK I građen je od 1972. do 1976, a proizvodnja je počela 1977.
Bila je značajna industrijska investicija koja je donosila radna mjesta i proizvodnju, ali je koristila tehnologije sa veoma ozbiljnim rizicima.
Zato je nostalgija bivših radnika razumljiva: fabrika nije bila samo proizvodni pogon nego čitav ekonomski i socijalni sistem. Ali upravo zbog toga je važno razlikovati vrijednost koju je industrija stvarala od rizika koje je proizvodni proces nosio. Ekološki problem nije nastao nakon rata. Problemi sa zagađenjem postoje u dokumentima još iz socijalističkog perioda. Jedan pregled podataka za period 1981–1985. navodi Poliuretansku hemiju kao veliki izvor opterećenja otpadnim vodama: oko 11.500 m³ otpadne vode dnevno, uz navedeni organski teret od oko 5.050 kg/dan. Rizik je bio ugrađen u samu prirodu industrije i postojao je dok je fabrika bila aktivna.
Prije rata najveći problem bio je upravljanje aktivnom industrijom: curenja, emisije, otpadne vode, sigurnost procesa i održavanje.
Nakon propasti proizvodnje problem postaje drugačiji: Kako sigurno ukloniti industrijsku infrastrukturu i preostale opasne materijale kada više nema profitabilne fabrike koja bi finansirala njihovo održavanje?
U krugu nekadašnjeg hemijskog kompleksa HAK, u industrijskoj zoni Tuzle, decenijama je nepropisno deponovan opasan industrijski otpad Kruks, zajedno sa ostacima visokotoksičnih substanci poput hlora i žive. Ovaj otpad je bio smješten u zemlji i buradima, nerijetko, neposredno uz korito rijeke Jale.
Mi, nažalost, duži niz godina pričamo o problemu koji je zadesio grad Tuzlu. Sigurno nekih četrdesetak godina. Nismo imali pristup, odnosno, mogućnost da krenemo u realizaciju uklanjanja ovakve vrste otpada. Prije svega mi nismo znali ni o kakvoj vrsti tog otpada se radi, nego samo da je riječ o otpadu koji je iz bivše fabrike HAK-a, da se nalazi na teritoriji grada Tuzle i da je došlo do određenih skladištenja, te da je tokom vremena došlo do različitih uticaja na materiju koja je skladištena, navodi Anela Ajšić, ministrica prostornog uređenja i zaštite okolice TK.
Prema međunarodnim studijama i procjenama stručnjaka Univerziteta u Tuzli na lokaciji HAH-a samo Kruksa ima 1750 tona.
Mi nismo tačno znali što se tiče Kruksa, gdje se tačno deponija nalazi. 2010. godine je rađena neutralizacija na licu mjesta i tada je faktički neutralizirano nekih 900 tona. Pokazalo se da je to bilo dosta efikasno, međutim, kasnijim istraživanjem tog zemljišta koje je prevezeno na deponiju u Kalesiju ustanovljeni su određeni teški metali. U suštini neutralizacija i nije baš najbolja za tu svrhu, pojašnjava prfo. dr. Zvjezdan Karadžin sa Rudarsko-geološko-građevinskog fakulteta Univerziteta u Tuzli.
To je klasičan problem industrijskog „brownfielda“, ali u Polihemovom slučaju sa mnogo ozbiljnijom hemijskom komponentom.
Ko danas treba platiti čišćenje posljedica industrijske proizvodnje koja je stvarala korist prije više desetljeća?
To je problem odgovornosti države, bivših vlasnika, stečajne mase, novih vlasnika pojedinih dijelova kompleksa i eventualno javnih fondova. Bez precizne pravne i zemljišnoknjižne analize ne bi bilo odgovorno unaprijed pripisati kompletnu odgovornost jednoj strani.
Polihem je predstavljao model industrijalizacije koji je socijalizirao koristi, zapošljavanje, plate, razvoj Tuzle, ali je dio dugoročnog rizika također ostao društvu. Dokumentovani podaci pokazuju da su ekološki problemi postojali već tokom rada fabrike, da je kompleks imao ogroman ekonomski značaj, a da je nakon propasti proizvodnje dio rizika prešao iz problema aktivne industrijske sigurnosti u problem naslijeđenog opasnog otpada i potencijalno kontaminiranog prostora.
