Osvrt na 24 godine postdejtonske BiH

0
15

Danas su se navršile 24 godine od kada je u američkoj bazi Rajt Peterson u Dejtonu parafiran Opći okvirni sporazum za mir u BiH i njegovih 12 aneksa, čime je okončan rat u BiH i uspostavljen njen ustavno-pravni poredak. Ovim sporazumom stvorena je državna zajednica BiH sastavljena od dva entiteta, Federacije BiH Republike Srpske, koji su potpisnici svih aneksa. Dejtonski sporazum parafirali su tadašnji predsjednici Republike BiH Alija Izetbegović, Srbije Slobodan Milošević i Hrvatske Franjo Tuđman. Dejtonski sporazum zvanično je potpisan 14. decembra 1995. godine u Jelisejskoj palati u Parizu.

Već dvadeset i četiri godine Bosanci i Hercegovci žive u državi u kojoj je u američkoj bazi Rajt Peterson parafiranjem Sporazuma kojeg, uz posredovanje ambasadora Ričarda Holbruka, zaustavljen rat, ali nikada i uspostavljen pravedan mir. Niti jedan od potpisnika više nije među živima. Bili su to prvi bh-a predsjednik, Alija Izetbegović, hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i srbijanski predsjednik kojeg je njegov narod na oktobarskoj revoluciji skinuo s vlasti i kasnije haški optuženik, Slobodan Milošević. Zarobljeni ostasmo u raljama nedorečenog Dejtona, u etnonacizmima sljedbenika ideja genocida i UZP-a. Priznati samo kao pripadnici tri naroda još imamo nerealizirane presude o kršenju prava ostalih i manjina da se pozicioniraju u državnoj vlasti, ili Bošnjaka i Hrvata iz entitete nazvanog RS, kao i Srba iz entiteta Federacije BiH da to isto pokušaju. O preostalih jedan posto teritorija, preciznije Brčkom Distriktu Bosne i Hercegovine u kojem se građani još izjašnjavaju o pripadnosti jednom od entiteta, da i ne govorimo.

Tranzicija prelaska iz jednog u drugi sistem, poslijeratne privatizacije, privreda  oštećena ratnim razaranjima, a potom i gubitka tržišta, ispraznila je bivše tvornice. Aneks 7 Općeg okvirnog mirovnog sporrazuma za Bosnu i Hercegovinu nikada nije dosljedno proveden. San o kahvi ispod stare trešnje pokraj babine kuće zamijenila je pidžama nakon odrađene radne satnice u Sent Luisu, Malmeu, Alberti, Štutgartu….I sve je više onih koji im se pridružuju. Prijatelje sve rjeđe srećemo uživo, a sve učestalije ih viđamo putem društvenih mreža na njihovim novim adresama, izvan granica postdejtonske BiH. Ako odemo svi, ko će ostati da se bori za Unu, Savu, Neretvu i Drinu ? Ne ostanemo li ovdje čemu težnje i opredjeljenja da budemo porodicom evropskih država ili NATO-a, ili nekog drugog saveza koji bi nam apriori trebao donijeti stabilnost i napredak. Godinu poslije potvrde rezultata izbora, u iščekivanju smo novog saziva Vijeća ministara, deblokade parlamenata viših nivoa vlasti.. Sa naznakom da će sutra donijeti bolje, stavljamo tačku na priču o 24 godine Dejtona. Da nije tako, ko da bi nam tako brzo prohujale sve te godine.