Petrić: Ekonomska samostalnost način da se žrtva oslobodi nasilja

 U Bosni i Hercegovini u pendemiji je povećan broj slučajeva nasilja u porodici posebno nad ženama i djecom zbog čega je bitna podrška žrtvama, kako nevladinih organizacije tako i institucija države.

Aleksandra Petrić, izvršna direktorica Fondacije Udružene žene Banja Luka, u razgovoru za Fenu pojašnjava da na početku pandemije, od marta kad je u BiH proglašeno vanredno stanje zbog virusa korona, to i nije bilo baš vidljivo čak je bio i smanjen broj poziva na SOS telefone i zahtjeva za smještaj u sigurnu kuću. Ali to je bilo zbog, kako kaže, nemogućnosti žrtava da kontaktiraju mehanizme podrške jer su bile zatvorene u kućama sa počiniocima nasilja.

I nakon lockdowna bilježi se, kaže, povećan broj ubistava žena kao žrtava nasilja u porodici u Bosni Hercegovini, u odnosu na prošlu godinu. Prošle godine bilo je sedam ubistava u cijeloj godini, dok je u 2021. isti broj zabilježen u prvih šest mjeseci. To, kako je kazala, govori da se situacija u vezi nasilja u porodici, uopće nasilje prema ženama i djeci, usložnjava.

– To su ekstremni slučajevi nasilja, a obavezu podrške žrtvama moraju preuzeti svi, kako nevladine organizacije koje vode specijalizovane servise tako i država – kazala je Petrić.

Naglašava podršku što je nevladine organizacije, koje vode specijalizovane servise, imaju od resornog državnog ministarstva i Agencije za ravnopravnost spolova BiH i karakterizira to kao prepoznavanje njihovog dugogodišnjeg rada, stručnosti, zalaganja i podrške ženama i djeci žrtvama nasilja.

U okviru Fondacije Udružene žene Banja Luka, od 2007. godine djeluje sigurna kuća za žene i djecu žrtve nasilja u tom gradu. Kapacitet Sigurne kuće u Banjoj Luci je 24 osobe, a prosječno ih godišnje imaju 30 do 50. Petrić ističe da je zakonski predviđeno da žrtve u sigurnoj kući borave šest mjeseci, a njihov boravak može se produžiti za još toliko u slučaju krivičnog procesa protiv počinioca nasilja.

U sigurnim kućama sve je prilagođeno potrebama žrtve. Tako je, osim sigurnog smještaja, žrtvama omogućena i kompletna podrška u smislu individualnih i grupnih psiholoških terapija, podrška u kontekstu socijalizacije i oporavka od nasilja i medicinska njega.

– Mi pratimo žene, i nakon što napuste sigurnu kuću. Pomažemo im u potrazi za poslom, kontaktiramo društveno odgovorne kompanije, pokušavamo pronaći posao za njih. Borimo se za njihovo pravo na socijalno stanovanje, a po novom zakonu u RS one su tu prepoznate kao kategorija. Imamo kliijentica koje se deset godina vraćaju kod nas – kazala je.

Bez obzira na direktnu servisnu podršku traže, kako je kazala, da se i zakoni prilagođavaju potrebama žrtava, to je dugotrajan i spor proces. Rade, kao organizacija, na tome jer žrtvama i treba podrška nakon izlaska iz sigurne kuće.

– Po našim statistikama, oko 70 posto žrtava vraća se u nasilnu zajednicu i taj ciklus se ponavlja. Imali smo čak i slučaj da je majka bila u sigurnoj kući, potom je i kćerka također bila žrtva nasilja. Nasilje se prenosilo generacijama. Mi se borimo protiv toga i pokušavamo im pomoći da se osamostale, oslobode nasilja. To se najbolje može postići ekonomskom samostalnošću žrtve i njihovom rehabilitacijom, da se mogu same izdržavati i da ne ovise od počinioca nasilja – naglasila je.

Petrić pojašnjava da Zakon o zaštiti od nasilja u porodici Republike Srpske regulira da entitetski budžet ‘pokriva’ 70 posto troškova rada sigurne kuće, a 30 posto je na nivou lokalnih zajednica. Zadovoljni su entitetskom podrškom. Već duže se, kaže, sredstva planiraju, a lociraju sigurnim kućama po javnom pozivu.

Dio novca iz lokalnih zajednica ovisi od njihovih budžeta što često, ističe Petrić, otežava pristup žena i djece koje su u potrebi da se smjeste u sigurnu kuću jer se to vrši po rješenju centara za socijalni rad, a sve lokalne zajednice nemaju iste finansijske mogućnosti.

– Nažalost, neke od lokalnih zajednica ne izdvajaju novac za te namjene. Ako centar odbije izdati to rješenje, plašeći se da neće moći pokriti troškove, sigurna kuća je formalno-pravno nedostupna za te osobe mada mi dosad nismo odbili smjestiti nijednu ženu niti dijete u potrebi, a neki ostaju u sigurnoj kući i po dvije godine. Činimo to na vlastiti rizik jer nama je cilj da se žrtve oporave i nastave život samostalno, daleko od nasilja – naglasila je.

U Bosni i Hercegovini ima osam sigurnih kuća (pet u Federaciji BiH i tri u Republici Srpskoj) za smještaj žrtava nasilja u porodici, njihov kapacitet je po 20 do 35 mjesta i nažalost konstantno su popunjeni.

Iz budžeta Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH izdvojeno je 100.000 KM, kao ukupna finansijska podrška za osam nevladinih organizacija koje vode sigurne kuće u Bosni i Hercegovini. Taj novac bit će im ravnomjerno raspoređen, za svaku od sigurnih kuća po 12.500 KM. Petrić kaže da će im taj novac sigurno dobro doći, a namijenjen je za troškove hladnog pogona (grijanje, kumunalije i higijenske potrepštine) sigurnih kuća za period do kraja maja 2022. godine. Za iste namjene izdvojen je novac i prošle godine, a namjera Ministarstva je nastaviti s tom praksom. 

Novac je osiguran za Fondaciju lokalne demokratije Sarajevo, Medica Zenica, Udružene žene Banja Luka, Budućnost Modriča, Žene sa Une Bihać, Vive žene Tuzla, Lara Bijeljina i Žena BiH Mostar. Realizacija tog grant programa doprinos je Agencije za ravnopravnost spolova BiH Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH neometanom funkiconisanju sigurnih kuća, kao važnog servisa za žene žrtve nasilja, što je u skladu sa Istanbulskom konvencijom koju je Bosna i Hercegovina ratifikovala 2013. godine.

Pročitajte...