25 C
Tuzla,BA
Subota, 4 Jula, 2020
Naslovna TELEVIZIJA Informativni program Samir Husejnefendić: Na Kapiji je bilo kao u horor filmovima

Samir Husejnefendić: Na Kapiji je bilo kao u horor filmovima

0
2597

Mladalačke snove Samira Husejnefendića iz Tuzle prekinula je eksplozija granate ispaljene sa položaja Vojske RS na planini Ozren, u Bosni i Hercegovini.

Bilo je to 25. maja 1995. godine kada su na Kapiji mučki ubijeni djevojke i mladići, dok je od preživjelih s najtežim povredama preživio Husejnefendić. Jedini je od ranjenih ostao prikovan za invalidska kolica.

– Te večeri ja sam bio upisao u Radio klubu telegrafiju da polažem Morzeovu azbuku. Bio sam na kursu u Radio klubu. Bio sam između pola osam i osam. Sad ne mogu tačno definisati u koje vrijeme sam iz Radio kluba izašao, ali znam da sam prije toga zvao druga tamo gdje su se moju drugovi okupljali i rekli su mi da će izaći jer tog maja bilo je ružno vrijeme. Nazvao sam ih i oni su mi potvrdili da će izaći, a obično kada smo izlazili bili smo kod ulaza u “Samoizbor” – ispričao je Samir Husejnefendić.

Cijeli maj ratne 1995. godine je bio kišovit, a taj tragični četvrtak osvanuo je okupan suncem. Večernji izlazak, bolje rečeno prolazak kroz grad prije policijskog sata, bio je koban za Samira i njegove sugrađane.

– Bio sam okrenut leđima gdje je pala granata. Dva momka su pored mene… Bilo nas je šestorica, bio je Amir Đapo koji je poginuo, Edo Mehmedović, također, poginuo. Bio sam u sredini, a oni su bili jedan s lijeve, a jedan s desne strane. Gore su stajali Ljubiša Glogovac koji je sada u Australiji i Amel Mehmedović, i bio je Amelov neki drug kojeg ja ne poznajem lično. Bio je u vojsci pa su se znali onako – govorio je Husejnefendić.

Geler ga je udario u kičmu i tu ostao do danas. Ležao je na betonu dok ga nije pronašao komšija koji ga je automobilom odvezao do Univerzitetsko-kliničkog centra u Tuzli.

– Kada sam otvorio oči, nakon jedno pet do 10 minuta, sve oko mene što sam vidio, recimo da sad ležim, pored mene je sve bilo kao u magli, kao da sam u nekoj šumi, magla je, ne vidi se ništa. Osjetio se miris nečega i padalo je, vjerovatno prašina sa zgrada. I miris baruta se osjetio. U tom momentu nisam shvatio šta se desilo. Spustio sam glavu, niko se ne čuje… Nakon toga kada sam digao glavu, ležao sam i dalje na betonu, kako sam digao glavu ispred mene je ovako krenula krv od mog druga, tog Ljubiše koji je stajao preko puta mene – prisjećao se Husejnefendić.

Nikad prije nije bio ni blizu pada granate, nikad nije vidio krv izuzimajući kapljice krvi iz prsta. Prije nego je odvezen s mjesta masakra sjeća se i kako je pogledao na Kapiju.

– Kada sam se okrenuo prema Kapiji to je bilo isto kao u horor filmovima kada se diže magla, kao specijalni efekti. To se diže nešto. Onda su počeli jauci, dozivanja i onda je taj moj komšija naišao i ja sam brzo odatle otišao, nisam dugo bio na tom mjestu zato što je ovaj komšija naišao – rekao je Husejnefendić.

Na suđenju kasnije pravomoćno preduđenom ratnom zločincu Novaku Đukiću, generalu Vojske RS, nije bio. Pratio je suđenje, osluškuje laži koje dolaze iz bh. entiteta RS i Srbije. Pita se kakva je savjest zločinca Đukića i kako živi svih ovih godina.

– Ako nije on, ako nije on, neka bude čovjek i neka kaže ko je zaista kriv za ovo. Ako nije on ni po kojem osnovu kriv, ni za stavljanje granate, ni za pripremu, neka barem kaže krivi su ti, ti, ti… Pa mi da znamo. Ako je čovjek nevin, pod znacima navoda, nevin ja ne znam, ako je nevin da ga ne prozivamo, da ljudi ga džaba ne prozivaju. Ako jeste onda nemam šta drugo da kažem, nemam šta da kažem, samo nije fino, nije to… Ne znam – istakao je Husejnefendić.

Ne sjeća se kada je prvi put nakon tragedije prošao pored Kapije. Taj dio grada ne izbjegava, ali svakako da mu nije ugodno proći tim putem. Kada dođe 25. maj pokušava svoj bol čuvati u sebi. Zajedno sa majkom Ismetom, bratom Damirom i njegovom porodicom traži svoj životni put.

– Znači 25. maja sam nastradao na Kapiji. Taj dan ne mogu zaboraviti i da hoću, taj dan će me pratiti cijelog života i moju porodicu. Da je jednostavno nakon te večeri nastavak mog života – nije, ali da mi se valja boriti – moram se boriti. Kako živim od tog dana najbolje ja znam, moja majka, otac dok je bio živ, i brat i njegova porodica – rekao je Husejnefendić.

U kolicima kada nema kiše, vjetra ili snijega kreće se po naselju Sjenjak, Brčanska Malta, Stupine.

– Krećem se ovdje po Tuzli, po naseljima gdje živim, izlazim, recimo, na košarkaške utakmice, fudbalske, živim… Pokušavam da živim sa što manje problema, bez obzira da li zdravstvenih ili drugih. Imam nekakvu invalidninu, ali sad da radim, privređujem, to ne zato što je komplikovano. Valjalo bi organizacijski, valjalo bi nekoga angažovati, da me odvuče i dovuče. To je već komplikovano – zaključuje svoju potresnu ispovijest Samir Husejnefendić, Tuzlak koji živi sa bolom Kapije, mjesta na koji je pala granta ispaljena sa Ozrena, sa položaja Vojske RS-a, i tada ubila 71 i ranila oko 200 građana i građanki najvećeg grada sa sjeveroistoku BiH.

RTVTK/Anadolija