Sugurne kuće u BiH trebaju stabilno finansiranje

„Svako ima pravo na život, slobodu i ličnu sigurnost.“ Ovako glasi član 3 Deklaracije o ljudskim pravima Ujedinjenih naroda. Nažalost, svakodnevno širom svijeta krši se ovaj  član Deklaracije. Jedan od oblika kršenja je i nasilje u porodici, a koje najviše pogađa žene i djecu. Mjesto, gdje mnoge žrtve porodičnog nasilja pronalaze zaštitu je Sigurna kuća, koja postoji i u Tuzli, u okviru Udruženja građana “Vive žene”.

U skoro 20 godina koliko Sigurna kuća u Tuzli pruža utočište za žrtve porodičnog nasilja s područja Tuzlanskog kantona i Posavske županije, nisu se suočili s većim izazovom, nego što je to ova godina, obilježena pandemijom koronavirusa – kaže voditeljica Sigurne kuće Danijela Huremović. U trenutku kada se cijeli svijet zaključao postavljalo se pitanje kako nastaviti rad dok su na drugoj strani bile žrtve porodičnog nasilja koje ne mogu čekati.

“Nismo imali nikakva pisana pravila. Bojali smo se da li primiti žrtvu nasilja u sigurnu kuću, kako zaštiti žrtve koje su trenutno u sigurnoj kući i kako obezbijediti testiranja tih žrtava. Znači, neka pisana procedura koja bi obezbijedila koliko-toliko sigurnost neku u postupanju” kaže gospođa Huremović.

U vrlo kratkom vemenu Tuzlanski kanton, odnosno Koordinaciono tijelo koje je formirano u skladu sa Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici, a koje čine predstavnici pravosuđa, policije, centara za socijalni rad i nevladinog sektora, su zajednički odreagovali. Uspostavljen je sistem hitnog testiranja žrtava nasilja, na zahtjev Sigurne kuće. Vive žene su u Sigurnoj kući pripremile tri prostorije u kojima borave žrtve nasilja dok se čekaju rezultati testiranja, odnosno u periodu obavezne izolacije.

„Ja moram reći da smo mi u roku od mjesec dana obezbijedili to, kako da kažem, postepeno se išlo s tim ali nikada nismo naišli na zatvorena vrata. Uvijek se, zajedno sa drugim, i ministarstvima i drugim institucijama pokušalo kako-tako iznaći najbolje rješenje. Tako da moram naglasiti, da što se tiče Tuzlanskog kantona mislim da smo vodeći u postupanju i saradnji i svim inicijativama koje smo do sada nekako zajednički odradili“ kaže voditeljica Sigurne kuće.

No, iako su ove aktivnosti pomalo u drugi plan stavile pitanje statusa, a posebno stabilnog finansiranja sigurnih kuća u Bosni i Hercegovini, ono se danas ponovo nameće kao prioritetno. Iako je Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici FBiH predviđeno da se sigurne kuće finansiraju 70% iz federalnog i 30% iz kantonalnih budžeta to u praksi nikada nije zaživjelo.

Mi smo uspjeli u budžet Tuzlanskog kantona, to sam već nekoliko puta spominjala, ući sa nekih 50 000, a trebalo bi sa 120 000 KM, a u Federaciji apsolutno nema te mogućnosti, nego se aplicira kao projekti. A vi niste projekat. Ako ste vi sistem zaštite žrtava nasilja vi jednom možete imati jednu osobu, a nekad ih možet imati, kao što smo ih u pandemiji imali po 15. Znači vi ne možete pisati projekat za temu žrtava nasilja ako imate stalnu brigu i program rada sa žrtvama nasilja” kaže direktorica Udruženja “Vive žene” Jasna Zečević.

„Tu je i sigurnost samih uposlenika, koji nekako, evo vidjeli smo i kroz ovu krizu, zaista je bilo upitno hoće li se ostati, neće se ostat, radit će se, neće se radit. Sve je nekakva neizvjesnost. I kako onda mi možemo pružiti neku sigurnost i obezbijediti sigurnost žrtvama nasilja, ako ni mi sami nismo sigurni u svoj opstanak i u svoju sigurnost“ kaže voditeljica Sigurne kuće Danijela Huremović.

Kapacitet Sigurne kuće u Tuzli je 20 osoba. Trenutno je smješteno 5 žena i jedno dijete. Smještaj u Sigurnu kuću jedna je od zaštitnih mjera koju policija predlaže, a sudovi donose u slučajevima porodičnog nasilja, u skladu sa federalnim Zakonom o zaštiti od porodičnog nasilja. Iako je kapacitet ograničen do sada nikada nije bio upitan smještaj žrtava nasilja u Sigurnu kuću u Tuzli. Nadamo se da neće ni u budućnosti, zbog manjkavosti zakonskih propisa ili sistema finansiranja.