Tužna godišnjica u Tuzli: Dvije i po decenije od masakra na Kapiji

0
94

Tuzla danas plače. Tuzla je danas grad boli i tužnih sjećanja na 25. maj 1995. godine, dan kada je od granate ispaljene sa Ozrena na kapiji ubijena 71 mlada osoba a ranjeno više od 200. Prosječna dob poginulih bila je 23 godine, dok je najmlađa žrtva dvoipogodišnnji Sandro Kalesić. Tišina i jecaji onih koji su tog kobnog četvrtak izgubili svoje najmilije svjedočili su o tome, da ni 25 godina poslije, bol nije prošao, rane još uvijek bole i bolit će i dalje….

Asim Slijepčević Asko imao je samo 20 godina kada je tragično izgubio život na tuzlanskoj Kapiji. Te kobne noći izašao je sa društvom da proslavi rođendan. Majka Esma ga je odgovarala od izlaska, bojeći se granatiranja, ali bezuspješno. Otišao je i nikada se nije vratio.

– Taj dana, ujutro sam sa sinom popila kafu dok se spremao za kolokvij, u povratku je svratio u grad. Bio je lijep dan došao je raspoložen, ništa se nije moglo očekivati. Kada je trebalo popodne sa drugom da izađe ja sam ga opomenula jer je prethodno bila granata da ne izlazi, on kaže mama stalno padaju granate, a Samir me čeka, kazala je njegova majka Esma Slijepčević.

Pred 27-godišnjim Nedimom Rekićem bila je blistava fudbalska karijera. Dvije godine prije agresije na BiH potpisao je za austrijski klub. Ljubav prema domovini bila je jača od ljubavi prema karijeri, zbog čega se 15. maja 1992. godine vratio u rodnu Tuzlu.

– Mama ako poginem da znaš da nisam mogao nikog da ubijem. On kada vidi macu gladnu, on nije mogao da je ne nahrani, on da svoj ručak i dođe kući gladan. Moj Nedim je bio s djevojkom u kafiću i onda je pala ta granata, moga sina je ranilo u srce. Ja nisam neki vijernik, ali vjerujem u sudbinu da je to moralo tako biti, s tugom u glasu kazala je Nedimova majka Vahida.

Vrijeme ne liječi rane, ističu roditelji ubijenih mladića i djevojaka. Svake godine je sve teže. Boli i činjenica da je presuđeni ratni zločinac Novak Đukić, koji je osuđen za zločin na Kapiji, na slobodi. Da uživa sve blagodeti života kao slobodan čovjek u susjednoj Srbiji.

– Sigurno je da bol i tuga ostaju isti kakvi su i bili. Ono što bi nam možda bilo malo lakše da su počinioci zločina kažnjeni. Nažalost samo jedan je osuđen , i nažalost nije u zatvoru. Nije on pobjegao, on je pušten da ode, istakao je Hilmo Bučuk, otac ubijene Lejle Bučuk.

25. maja 1995. godine ugašen je 71 mladi život. Danas bi voljeli, danas bi bili majke, očevi, tetke, amidže. Danas smo dužni da ih se sjećamo, da ih pominjeno, da opominjemo da se više nigdje i nikome ne ponovi tuzlanska Kapija.

(RTVTK)