Srebrenički ljekar Ilijaz Pilav jedan je od heroja koji su u najtežim danima rata spašavali živote građana Srebrenice. Kao svjedok događaja od početka agresije do genocida počinjenog u julu 1995. godine, ističe da bi o strahotama koje je doživio mogla biti napisana knjiga ispunjena hiljadama teških priča.

– Svake godine 11. jula probude se sjećanja. Shvatite da je vrijeme napravilo jedan krug i ponovo se spojilo u tačku koja se zove 11. juli. Tada ožive sve rane i na površinu ispliva sva bol svakog pojedinca koji je preživio Srebrenicu. Iz krvi, pepela i suza majki izrasla je jedna nova generacija. Kada me slomi tuga, snagu mi daju upravo ti mladi ljudi koji su izrasli nakon svega što se dogodilo – kazao je Pilav. 

Govoreći o radu ratne bolnice u Srebrenici, prisjetio se izuzetno teških i nehumanih uslova u kojima su medicinari spašavali živote. 

– Naša životna iskustva u pomaganju ranjenicima nose ogromnu težinu. Radili smo u nehumanim uslovima, a operacije smo često obavljali bez anestezije. Kroz bolnicu je liječeno više od četiri hiljade ranjenika. Prve dvije godine radili smo gotovo bez ikakve medicinske opreme i sanitetskog materijala. Svaki ranjenik urezan je u naše sjećanje, svaki je ožiljak u našim dušama. Svaki izgubljeni život bio je naš poraz, a svaki spašen život naša pobjeda. U nama su i danas isprepleteni osjećaji ponosa i bola zbog svih izgubljenih života. Neka je vječni rahmet svim ubijenim – poručio je Pilav. 

Pilav smatra da je, uz njegovanje kulture sjećanja, neophodno sistemski obrazovati mlade o genocidu. 

– Nije dovoljna samo memorijalizacija. Kultura sjećanja je važna, ali obrazovanje o genocidu mora biti dio nastavnih programa. Samo znanje zasnovano na činjenicama predstavlja garanciju da genocid neće biti zaboravljen. Narod koji zaboravi ovakve zločine rizikuje da mu se oni ponove, možda i u težem obliku – istakao je Pilav.