Međunarodni je dan pismenosti. Pitanje pismenosti odnosno nepismenosti različito se definiše od države do države. Rezolucijom UNESCO-a iz 1958. godine preporučeno je da se nepismenima nazivaju ljudi koji ne znaju pročitati ili napisati jednostavan tekst u vezi sa svakodnevnim životom. Zbog činjenice da je osnovno obrazovanje obavezno u Bosni i Hercegovini broj nepismenog stanovništva značajno je pao tokom zadnjih decenija. Posljednji, zvanični podaci iz popisa stanovništva obavljenog 2013. godine govore da je u Bosni i Hercegovini bilo oko 90.000 nepismenih, odnosno 2,82 posto. To je za oko sedam posto manje u odnosu na prethodni popis iz 1991. godine, ali je ipak 14 puta viša od standarda UNESCO-a, koji smatra da broj nepismenih u jednoj državi ne smije prelaziti 0,2 posto. Nažalost, još uvijek imamo i najveću stopu nepismenih u regionu. I u Srbiji i u Crnoj Gori i u Hrvatskoj nepismenost je ispod 2%. Stručnjaci procjenjuju da će se broj nepismenih u BiH nastaviti smanjivati, zahvaljujući, između ostalog i upotrebi modernih komunikacija. Ono što za bosanskohercegovačko društvo ostaje kao izražen i problem koji raste je zanemarivanje osnove pismenosti – jezika i kulture njegove upotrebe. Moglo bi se dogoditi da već na narednom popisu dobijemo podatke da nam je sve stanovništvo pismeno, ali da nam, zbog načina na koji komuniciramo na svim nivoma opći utisak bude da smo poprilično nepismena nacija. Akademik Abdulah Sidran koji kroz svoj književni ali i kroz društveni angažman kontinuirano ukazuje na taj problem, među faktorima koji mogu i negativno ali i pozitivno uticati na tu pojavu vidi medije.
“Danas se od naših novinara po televizijama traži da se opredjeljuju u jezičkim varijantama, pa ako se opredijeli, recimo, za hrvatsku varijantu onda se iz njegovih tekstova izbacuju dubleti koji njemu ne pripadaju. Što je smiješno, jer mi smo njegovali i ja danas njegujem i čini mi se da je to ispravno upravo tu srednju varijantu da se ja ne bih odricao ni jednog od dubleta i oblika. Ja volim kazati i hljeb i kruh i ne dam da mi onaj koji preferira talase, da mi ukine valove. Ja kažem – A šta rade talasi?- On ne zna mi odgovoriti, jer oni se ne valovaju, a valovi se talasaju. Meni su svi oblici potrebni” kaže akademik Sidran.
U našim medijima danas skoro da i nema lektora, čija je osnovna zadaća da se brinu za ispravnu upotrebu jezika, a samim tim i za njegovu i promociju pismenosti među stanovništvom. Tamo gdje ih ima nameće im se uloga onih koji provode “dresuru” novinara, autora, urednika, kako bi ono što govore i pišu bilo unutar nacionalno propisanih normi. To nije dobro kaže Sidran.
“Nije lektorova briga političke vrste. Lektor prema jeziku mora biti neutralan i jezik prema svojim riječima, na onaj način na koji je matematika neutralna prema brojevima. I svaki pristup politički, ideološki i u jednoj i u drugoj oblasti je naopak i grdno štetan po naše društvo u cjelini” kaže akademik Sidran.
8. septembar kao Međunarodni dan pismenosti UNESCO je utemeljio davne 1965. godine, kako bi se promovisalo učenje i pismenost, ali i podsjećala svjetska javnost na problem nepismenosti koji još uvijek pogađa veliki dio svjetskog stanovništva. Procjene su da je u svijetu više od 700 miliona nepismenih osoba, a većinu čine žene. Najviše nepismenog stanovništva je u južnoj i jugozapadnoj Aziji, gdje je stopa nepismenosti oko 40%.
