Problemi s transplantacijama: Svijest o važnosti doniranja organa još uvijek nije dovoljno razvijena u BiH

Epidemija koronavirusa usporila je i transplantacije. No, i prije pojave infekcije COVID-19 na UKC Tuzla imali su probleme sa doniranjem organa. Na otprilike 4 moždane smrti u Fedraciji BiH pristanak na multivisceralnu transplantaciju da samo jedna porodica. Prema podacima Donorske mreže BiH više od 3000 naših sugrađana je na dijalizama, a oko 1000 njih bi bubrezi mogli spasiti život i vratiti im normalne funkcije i radnu sposobnost. Provjerili smo kako žive pacijenti koji su dobili novu šansu, ali i oni koji još uvijek čekaju na novi početak.

Novinarka: Devleta Brkić

Ja sam išao 11 mjseci na dijalizu, međutim hvala Bogu ona mi je dala bubreg. Poslije te dijalize dobio sam šansu za novi život. S pravom kažem da mi transplantirani pacijenti slavimo novi rođendan, množda i bolji i važniji nego onaj kada smo rođeni. Znamo šta je bilo prije, kakva je patnja bila na dijalizi.

Rasimu Halilčeviću početkom 2015. godine doktori su dijagnosticirali zatajenje bubrega. Nakon gotovo godinu dana dijalize Rasim je imao sreću da dobije šansu za novi početak. U januaru 2016. godine Rasim je završio na operacionom stolu, spreman za novi bubreg, bubreg koji mu je donirala njegova supruga Sadifa. Iako se protivio toj ideji, bojeći se za život svoje supruge, na njeno insistiranje pristao je na operaciju. Danas ističe slavi novi rođendan, obzirom da je prije 5 godina ponovo počeo da živi.

– Danas je super, radim svakodnevne poslove, pošto sam na selu bavim se malo i poljoprivredom. Imamo terapije te koje moramo koristiti dok smo živi, odnosno dok je taj bubreg u funkciji, poručio je Rasim.

Sadifa ističe kako je to bio samo još jedan ispit njihove ljubavi koja traje već 34 godine. Uz osmijeh nam govori da nije bilo ljubavi, ne bi bilo ni bubrega.

– Prije 5 godina smo imali transplantaciju. Nikakvih problema nemamo što se tiče zdravlja. Čin ljubavi, sada smo trajno povezani do kraja života. Kako je počelo, prije 34 godine je bilo ljubavi, i ima je i sad. Bog je dao takvo da bude, da se slažemo u svemu pa i u zdravlju, kazala nam je Sadifa.

Sreću da dobije novi organ i započne novi život nažalost nije imala Alija Salihbašić i Srebrenika. Ova hrabra žena već 19 godina ide na dijalizu, i uprkos tome ne gubi nadu da će jednog dana biti podvrgnuta kadaveričnoj transplantaciji bubrega, obzirom da je već godinama na federalnoj listi čekanja za transplantaciju. Alija nam priča kako je život na dijalizi jako mukotrpan i naporan, dodajući kako je potrebno mijenjati naše zdravstvo.

– Mi smo živi mrtvaci. Teško je s nama živjeti, i osobama koje žive s nama nije jednostavno. Svaki drugi dan valja putovati. Pređemo preko 35 kilometara. Ja bi voljela samo mjesec dana da živim bez dijalize, samo da osjetim kakav je to život. Ovo se više izdržati ne može, istakla je Alija.

Za razvoj transplantacije podjednako su važni zdravstveni sistem, država ali i građani. Transplantacijski program ne može ni da opstane, ali ni da se razvija bez podrške porodice potencijalnog donora. Samo jedno “da” može da produži i spasi više života. U našoj zemlji nažalost vrlo mali broj rodbine pristaje da donira organe svoji najmilijih. U vrijeme pandemije na UKC-u Tuzla nije urađena nijedna multivisceralna transplantacija. Doktor Zlatan Mehmedović sa Klinike za hirurgiju UKC-a Tuzla kazao nam je da je Covid-19 značajno usporio ionako mali broj transplantacija u našoj zemlji.

– Mi probleme koje smo imali prije pandemije smo samo naslijedili i tokom pandemije koronavirusa. To je nedovoljan broj donora, odnosno nedovoljno razvijena svijest našeg stanovništva o značaju darivanja organa, i naravno još jedan problem to je nedovoljan broj utvrđivanja moždanih smrti u za to certificiranim zdravstvenim ustanovama diljem BiH. Mogu dokazano tvrditi da je pandemija produžila i liste čekanja, i u svijetu, ali i onako duge liste i kod nas, istakao je doktor Mehmedović.

Svako od nas mogući je donor, ali u isto vrijeme i potencijalni primatelj organa. Međutim, procjene su da imamo daleko veće šanse da će nam zatrebati organ, nego što ćemo biti u prilici da darivanjem svojih organa spasimo tuđe živote. Zato je važno raditi na podizanju svijesti o darivanju organa. Jer možda nećemo imati priliku da svog donora čvrsto držimo za ruku, kao Rasim, već ćemo biti primorani da čekamo dan kada ćemo dobiti šansu za novi početak, kao Alija, pa makar i na mjesec dana života bez dijalize.

(RTVTK)