15.3 C
Tuzla,BA
Srijeda, April 8, 2020
Naslovna MAGAZIN Zlatnog ljiljana Edinu Čamdžić kćerka nije ni upamtila: Imala sam osjećaj da...

Zlatnog ljiljana Edinu Čamdžić kćerka nije ni upamtila: Imala sam osjećaj da me iz mezara odgaja, htjela sam da budem poput nje

0
160

Edina Čamdžić, posthumno je, 1994. godine odlikovana ratnim priznanjem Zlatni ljiljan i Medaljom za hrabrost.

Rođena je 4. juna 1972. godine u Kladnju, a poginula je 10. novembra 1993. godine u selu Zubeta na području Vareša, kao vojnikinja, pripadnica 121. brdske brigade.

Alba Mušić je rođena 1992. godine, odrasla je bez majke, ne sjeća se ni njenog lika. Kaže da odrastanje i život bez majke ne bi poželjela nikom, ali da je sretna jer je može zvati svojom mamom.

– Odgajali su me nana i dedo. Stalno su mi pričali o njoj. Nekada mi se činilo kao da je ona tu. Meni je moja mama bila uzor i moj heroj. Pričali su mi kakva je bila u školi, u društvu. Govorili su mi da je bila dobar drug. Ostala mi je u sjećanju priča da je ona demonstrativno napustila čas jer je profesor bio nekorektan prema jednom njenom drugaru, koji je bio romske nacionalnosti – priča Alba.

Kaže da se uvijek trudila da bude poput nje.

– Imala sam osjećaj da me ona iz mezara odgaja. Kakva je bila ona željela sam da budem i ja. Ponosna sam na nju, za sve što je učinila. Znam da je bila hrabra. Na jednom snimku, nakon uspješne akcije pričala je kako je prošlo i kada su je pitali je li bilo straha, ona je rekla: “Plašili se ili ne plašili šta bude bit će, treba mirno kulturno sačekati i odraditi svoje”. To je rečenica koja mi je ostala zauvijek urezana u sjećanje i kojom sam se dosta vodila. Znači, prati svoj put, budi uporan – priča Alba za Faktor.

Ona danas živi u Sarajevu, udata je i ima ima petogodišnju kćerku kojoj je dala ime Edina i očekuje prinovu.

– Dala sam joj ime po mojoj mami. Još je mala i ne razumije ko su nana i dedo, ali ću joj sigurno pričati o njenoj nani, po kome je dobila ime – kazala je Alba.

Edina Čamdžić imala je samo 21 godinu kada je poginula dok je branila svoju domovinu Bosnu i Hercegovinu.

Njenom ocu Sadiku i danas je teško govoriti o pogibiji njegove Edine.

– Bila je veoma inteligenta i kao mala djevojčica. I ćirilicu i latinicu je savladala sa četiri godine. Njen stariji brat Enver je tada kupio Politikin zabavnik, bio je sadržajno bogat i on je to čitao. Ona je bila radoznala ali on nije htio da joj prepričava šta tu piše. Ona je naučila latinicu kako bi sama mogla čitati. Ali brat, da je zeza, kupi izdanje na ćirilici. Ona dolazi meni i plače i kaže mi kako je Enver kupio sada novine na ćirilici a ona ne zna da pročita. Ja joj kažem da ćemo mi naučiti ćirilicu za koji dan. I tako je i bilo. I više je nije mogao prevariti – prisjeća se sa osmjehom Sadik.

Sa osmjehom se sjeća Edine kada je imala četiri godine i kada su kupili ovcu.

– Mi smo kupili jednu ovcu da kući zakoljemo, međutim ovca je nepredviđeno dobila dvoje mladih i mi smo u kotlovnici smjestili dvoje jagnjadi i ovcu. Ona je stalno išla u tu kotlovnicu. Edina je kupovala neke duguljaste bombone, te ih je počela nositi jagnjadima. Ona je držala za jedan kraj i davala janjcima da sisaju. Sve dok ne pojedu jednu stranu, pa im onda okrene drugu. I onda jedanput kad se vratila iz kotlovnice, pita me kako to da ovca pojede hranu, pa opet nešto žvače kasnije. Ja joj objasnim kako se hrane preživari. Ona meni kaže baš je to dobro, dva puta uživaju. Ona je mnogo voljela slatkiše – priča kroz smijeh Edinin otac.

Priča nam kako je Edina završila Srednju veterinarsku školu u Živinicama, a potom je upisala Veterinarski fakultet u Sarajevu.

– Dok je bila na prvoj godini, jednog dana došla je do Kladnja i tu su već počele da dolaze izbjeglice iz istočne Bosne, bili su raspoređeni po sportskim salama, u vrtiću. I mi smo sa Edinom išli da ih obiđemo, nosili mlijeko jer je bilo djece, te sitne potrepštine. I jedan dan ona kaže ja ću se mobilisat, odoh u Armiju – prisjeća se Edinin otac Sadik.

Kaže da je i on bio komandant jedne čete, a sin, po zanimanju farmaceut, je bio u područnoj bolnici.

– Svi smo bili raspoređeni, nije bilo lahko znajući da je ona na liniji. Bila je u diverzantskoj četi i vrlo su često išli u izviđanje, bilo je rizično. Išla je i na Gradačac, i tamo joj je iz rova pobjegao jedan muškarac, te je ona ostala sama. Pričala nam je da joj je u tom momentu dobro došlo poznavanje ruskog jezika, jer su se bili previše približili neprijateljski vojnici i ona je pri ruci imala zolju. Kako je nije prije koristila pročitala je uputstvo na zolji koje je bilo na ruskom kako da je aktivira. Zbog njene intervencije tenkovi su se vratili – priča Sadik.

Kaže da mu je najteže bilo kada je čuo da je poginula.

– Na Nišićkoj visoravni bio je nesporazum sa oznakama na uniformama vojnika. I pošto se desilo da su slične oznake bile na neprijateljskim vojnicima, susreli su se ali vrlo brzo su shvatili o čemu se radi. Kada su oni viknuli da bace oružje, ona je imala kašikaru zakačenu za pojasom i pošto smo i ja, i ona i njen brat dogovorili da u akcijama ispravimo osigurač, da se lahko može izvući, ona je to i uradila. Izvukla ga je i aktivirala – priča Sadik Čamdžić.

List “Armija Ljiljana” pisao je o hrabrosti Edine Čamdžić te opisao i njenu posljednju akciju.

– Svoju hrabrost i sigurnost u sebe Edina je pokazala na svakom izviđačkom zadatku, u svakoj diverzantskoj akciji. Zar i ono što je učinila u svojoj posljednoj akciji, gdje je zasigurno svjesno i odlučno izvršila akciju aktiviranja bombe na svom opasaču, ubivši pri tome i dvojicu zlikovaca, ne govori da se radi o osobi kojoj je sloboda iznad svega i da je odlučila da sebi oduzme život kako nebi pala krvnicima u šake, jer je znala da bi to bilo poniženje i predaja – napisao je 11. decembra 1993. M.Kreho.

Sjeća se Sadik da mu je vijest, da je izgubio kćerku, javio zamjenik 121. brdske brigade.

– Bio je to težak period. Bio je zauzet Vareš, te je smještena u varešku bolnicu u mrtvačnicu i onda je kombijem prevezena zajedno sa svojim saborcem. Ukopana je na mezarju u Kladnju. Jedan vrtić u Kladnju nosi ime po njoj – navodi Sadik.

-Bila je izvanredan čovjek sa širokom dušom. U jednoj akciji jedan je mladić bio omamljen, ali ona je bila medicinske struke i brzom reakcijom, šamarima, razbudila ga je te su se izvukli. Kada su bili kod Gradačca, pričala nam je da je bilo veoma hladno i da, kada se probudila, osjetila je nešto teško na sebi. Kada je pogledala, na njoj je bilo sedam ćebadi jer su se njeni saborci bojali da joj nije hladno – kazao je Čamdžić.

Njegov sin od 1997. godine živi u Americi, a Sadik sa suprugom živi u Kladnju. Sa njima je dugo živjela i unuka Alba.

– Pričali smo joj o majci. Odrastala je sa dvoje starih, pa smo nastojali da je pošaljemo na svaki izlet, na ekskurziju, da se druži sa svojim vršnjacima. Ona danas ima svoj život i ponosni smo na nju – zaključuje Sadik Čamdžić.

(RTVTK/FAKTOR)