„Životi iza polja smrti“ naziv je spomen sobe koja je otvorena danas u prostorijama Memorijalnog centra u Potočarima, Srebrenica. Riječ je o projektu Memorijalnog i Balkanske istraživačke mreže Bosne i Hercegovine koji donosi dio svjedočanstava ljudi koji su preživjeli srebrenički genocid. Eksponati i svjedočenja preživjelih biće dio trajne postavke Memorijalnog centra Srebenica Poročari.
Naočare, vjerske knjige, odjeća i lični dokumenti samo su dio onoga što su porodice ubijenih u genocidu poklonile Memorijalnom centru Srebrenica Potočari. 45 takvih predmeta i 100 video svjedočenja od sada će biti dio stalne postavke spomen sobe „Životi iza polja smrti“ koja je otvorena danas. Među poklonjenim predmetima našla se i tabakera supruga Šuhre Sinanović koji je ubijen u genocidu.
„Jedino što sam imala a što je pronađeno u grobnici Zeleni Jadar od mog muža rahmetli je ta tabakera. Ja sam ponosna danas što sam je predala. Ako ja nisam predala kao predsjednica udruženja, kako ću ja ubijediti porodicu da ona da ako ja nisam“, rekla je Šuhra Sinanović, predsjednica Udruženja žena Podrinje/Bratunac.
Hasan Hasanović osim što je vođa tima oralne historije Memorijalnog centra Srebrenica svoj je lični doprinos dao poklonivši jedno pismp ali i kao akter ličnog svjedočanstva. “Ja sam 94. Godine napisao pismo koje sam želio da pošaljem dvojici rođaka koji su otišli u Holandiju iz Tuzle 93. godine jer je njihov otac, odnosno moj dajdža poginuo u Tuzli od granate. Bili smo jako bliski. Pošto je bio problem da se pismo šalje preko Crvenog krsta zbog cenzure odlučio sam da to pismo dam jednom holandskom vojniku kojeg sam upoznao. Ja njemu nisam napisao adresu. On je čuvao čuvao 23 godine. I vratio je ovdje pismo.”.
Svjedočanstva su snimljena po posebno razvijenoj metodologiji oralne historije kojoj je cilj da sačuva sjećanja preživjelih, a na mladim generacijama da ih čuju i vidu te tako doznaju i dalje šire istinu o genocidu u Srebrenici. “Htjeli smo da damo u javnom prostoru kako online tako i Memorijalnom centru u Potočarima mjesto koje će biti potpuno posvećeno ličnim doživljajima onih osoba koje su ubijene i članova njihovih proodice koji su preživjeli genocid i koji dan danas žive sa svim traumama i užasima koje je genocid ostavio na ovo područje.” istakao je Denis Džidić, direktor BIRN-a BiH.
Lični predmeti i svjedočenja preživjelih žrtvama daju ime i identitet. To je posebno važno u vremenu osporavanja i negiraja zločini, kada se kalkulira sa brojem žrtava i kada se uprkos Zakonu o zabrani negiranja genocida on i dalje negira.“Savjetujem svim etničkim grupama u BiH da se zapitaju šta ja to mogu ostaviti mladim generacijama, a to je humanost, ljudska prava i pravednost. Zbog toga se isto tako nadam da će ljudi koji sjede u Parlamentarnoj skupštini BiH biti u stanju da se pozabave svojim vlasitim zakonom kojim će se zabraniti negiranje genocida, veličanje zločinaca i govor mržnje. Treba ostaviti političko taktiziranje i igrarije po strani. Treba gledati u budućnost u Evropu i šta je to što možemo zajedno donijeti zajednički zakon, šta je to toliko teško u svvemu tome. On se može donijeti i treba voditi računa o mladima i budućnosti. ” rekao je Christian Schmidt, visoki predstavnik u BiH.
“To jeste osnovna poruka EU. To jeste poruka koja je sadžana u mišljenju na zahtjev BiH za članstvo u EU a to je da se čuva sjećanje, da se ne dozvoli poricanje genocida i ne dozvoli govor mržnje. Meni je jako drago što je moj ured, delegacija EU u BiH mogla da da svoj doprinos ovom vrlo važnom projektu, očuvanju sjećanja Memorijalnom centru inače. Mi zaista pružamo snažnu podršku koja se ogleda u obnovi arhivkog prostora ovdje u Memorijalnom centru ” složio se Ambasador Johann Sattler, šef Delegacije EU u BiH i i specijalni predstavnik EU u BiH.
Izradu ove stalne postavke podržala je Ambasada Kraljevine Nizozemske. “Živimo u vremenu negiranja genocida i govora mržnje. To je nešto što se čuje iz različitih izvora. Takadv govor ne donosi svijelu budućnost građane BiH. Zato se nadamo da će ovaj Memorijalni centar i njegov rad da nas vode u pravcu svijetle budućnosti” rekao je Nj.E. Jan Waltmans, ambasador Kraljevine Nizozemske u Bosni i Hercegovini.
U Memorijalnom centru počeli su da razvijaju sopstvenu metodologiju oralne historije. U tom pravcu su otišli i korak dalje proslijedivši 20 intervjua prestižnoj Američkoj ŠOA fondaciji koja čuva sjećanja na holokaoust. “Mi smo poslali prvih 20 intrevjua na obradu baš iz ovog projekta usmene historije koji smo radili sa BIRN-om. Trenutno radimo process obrade. Tih prvih 20 intervjua su prvi intervju koji se nalaze na platformi vizuelne historije ŠOA fondacije iz BiH. Ne postoje drugi intervjui vezani za rat u BiH osim ovih koje smo mi poslali ŠOA fondaciji ” ističe Hasan Hasanović, vođa tima oralne historije Memorijalnog centra Srebrenica.
Cilj je da cijela kolekcija svjedočanstava bude postavljena na platformu ove fonacije kao trajni podsjetnik na genocid počinjen u Srebrenici a na koji pristup ima više od 100 hiljada istraživača širom svijeta. Snimljeni material humanizira priču o genocidu jer svjedoci govore o ličnom doživljaju preživjelih strahota. Simanja su su rađena osim u Srebrenici u Sarajevu i Tuzli. Sati snimljenog materijala pretočeni su u tri minute ličnog svjedočanstva.
“Veliki je broj majki koje su govorile o svojim uspomenama, o djeci koja su usbijena u genicidu. Jendo svjedočenje ja nikada neću zaboraviti, majke koja i dan danas živi u Srebrenici Iikoja priča o tome kako svaki dan prolazi kraj jednog podzida gdje je vidjela svog dječaka koji je tada imao 15 godina i koji je tu sjedio sa svojom prvom djevojkom, a samo par godina kasnije još uvijek maloljetan je ubijen u genocidu. ” prisjeća se Denis Džidić, direktor BIRN-a BiH.
Upravo takve intimne tragedije trebaju postati sredstvo borbe za istinu i protiv negiranja onoga što zoličini u Srebrenici zaista jesu, genocid…
